Vlada izdvojila 5 miliona KM za otkup viškova, kao pomoć proizvođačima

NEOPISIVA LAKOĆA LJUBAVI Nikada nisam nešto bila "tip od mačaka", ako se to tako može nazvati. Uvijek sam obožavala pse, ali je stalno u mojoj blizini bilo onih koji su bili protiv da u kuću donesem psa. A nije da ih nisam nagovarala... Mač... Više [+]

NEOPISIVA LAKOĆA LJUBAVI
Nikada nisam nešto bila "tip od mačaka", ako se to tako može nazvati. Uvijek sam obožavala pse, ali je stalno u mojoj blizini bilo onih koji su bili protiv da u kuću donesem psa. A nije da ih nisam nagovarala... Mačke nisu bile moja “šolja čaja”. Sve dok ON nije ušao u moj život. Valjda to tako sudbina namjesti.
Ne znam čak tačno ni koji je to trenutak bio kada sam shvatila da sam načisto otkačila za mačetom. Jednostavno, jednog dana mi je život postao nezamisliv ako se s njim ne poigram. Priznajem, tako je. Ali, krenimo ispočetka. Jednog dana to slatko mače koje je jedva moglo stati na moj dlan, našlo se u mom životu. Stiglo je izmučeno i skoro potpuno slijepo na jedno oko. Sjećam se, kada sam ga ugledala u kartonskoj kutiji, mnijaturnog i neuglednog, pomislila sam da živ neće dočekati jutro i da ćemo svi od tog prizora imati doživotne traume.
Međutim, on se migoljio, borio s povredama i zahvaljujući liječenju, progledao. Mislila sam da neću, jer ja nisam “tip od mačaka”, ali jesam “visila” u apoteci i svakodnevno kupovala šprice, kojima smo ga hranili mlijekom. Mislim da su me u to vrijeme apotekari onako pomalo smatrali narkomanom, ali who cares. A on je, na našu sreću, jeo i jačao. I trčao kao lud.
U početku smo, doduše, svi mislili da je djevojčica i zvali smo je Mikica, ali nam je onda neko rekao da je ipak riječ o dječaku, pa je Mikica postala Miki. A vremenom je dobio i milion nadimaka, od milja nastalih. I on je polako rastao, otkrivao svijet i sasvim neprimjetno, sve nas osvojio, zauvijek. I da me pitate, kako i zašto, ne bih znala. To je najjednostavnije rečeno, neopisiva lakoća ljubavi, kada voliš i vole te, bez kalkulacija, jer životinje su čudo. I tako u jednom trenutku, ne znam ni kad ni kako, počela sam da mu dopuštam sve što mi je prije bilo neshvatljivo, kao što je, recimo, dozvola da se neko približi mojoj posteljini. Sada je Mikiju dozvoljeno da leži u mom krevetu i da hoda po mom jastuku, čime sam zaprepastila i samu sebe, jer ja nisam bila “tip od mačaka”. Sada tu i tamo popije i čaj iz moje šolje, kada ne gledam, a znamo se pogurati i oko istog tanjira. I ne smeta mi ništa, tanjir gore-dolje, who cares, jer srećnija sam s njim.
I tako je Miki osvojio moje srce svojom ludošću, jednostavnošću i umiljatošću, iako ja nikad nisam bila “tip od mačaka”. Kakav je to šašav mačor, ponekad nam se čini da je počeo da govori, doduše svojim mačijim jezikom. Mi smo vjerovatno još luđi, jer smatramo da ga razumijemo i u tome shvatamo jedni druge, pa čak sve i prevodimo na ljudski jezik. U ovim zimskim danima obožava da spava na toplim radijatorima, a kada, kupatilo i voda su mu opsesija. To je Miki ratnik i osvetnik, koja se bori za svaku kesu, klupko vune, komad sunđera, a nama ne smeta što na posao idemo izgrebanih ruku. Uostalom, who cares za ogrebotine, kada imamo Mikija.
I tako, ja sam izgleda sada postala “tip od mačaka”, iako sam mislila da to nije moja “šolja čaja”. Životinje su čudo, vole te, odane su, čekaju, pomognu, zaliječe ranu, uduplaju sreću, jer su čiste kao izvorska voda, jednostavno, jer su životinje, a ne ljudi.