Pored narodne nošnje, proslavio ih i domaći keks sa listom smokve

Priča sa keksom počela je prije šest godina, kada je Udruženje "Vasila" postalo dio projekata "Turistički koridor kroz Hercegovinu - Put bilja i meda" čiji je donator bila Japanska agencija za međunarodnu saradnju (JICA).

"Na početku nismo bili uključeni, ali je njihov predstavnik, gospodin Masato Kuroda, došao u našu radionicu, vidio šta radimo, pitao da li bismo pravili kolače i pristali smo", započinje svoju priču Sena Đurica, iz pomenutog udruženja koje se bavi izradom i prodajom hercegovačke narodne nošnje i drugih rukotvorina. Dodaje da im je prvo predložio list smokve kao sastojak, a zatim i ostalo ljekovito bilje. "Ti prvi kolačići koje smo pravili bili su tanki, otprilike kao čips".

Dragana i Vedran Šiforija uspješno proizvode čokolade i tulmbe

Kaže da im je dao podstrek. Članice su pravile kolačiće, išle na radionice, a sve to nastavile su da rade i nakon što je projekat završen. Iako nisu dobili sredstva, naučili su važnu lekciju i iskustvo kako treba cijeniti svoje i iskoristiti ogromni potencijal Hercegovine.

"Tražili smo mašinu za pakovanje, ali nismo našli odgovarajuću jer su sve bile velike koje su serijski proizvodile keks a kasno sam pronašla čovjeka, zanatliju u Sarajevu koji bi nam mogao napraviti mehaničku mašinu", ističe naša sagovornica, objašnjavajući nam da su dobili mlin kako bi mogli samljeti biljke i nekoliko puta su novčano nagrađeni. Modle za keks takođe su nabavile od njega.

Kako kaže, projekat se završio a oni su nastavili dalje, odnosno našli tehnologa i napravili deklaraciju, mijesili kolače i prodavali po naružbini. Kada se, prije tri godine oformio Agrarni fond napravili su ugovor sa njima i počeli da sarađuju. 

Kada treba brati list smokve ?

Na početku su pakovali samo po jedan komad, sa etiketom, a Sena se prisjeća i prve narudžbe kada su im iz Pčelarske zadruge "Žalfija" kupili 500 komada. Zatim su, navodi, pokušali bez deklaracije zbog cijene, a sada ga prodaju u ambalaži od 200 grama, u Hercegovačkoj kući u Trebinju, kao i onoj u Banjaluci.

"Prošle godine imali smo sreće. Bio je neki oglas u Bingu i mi smo se prijavili. Tražili smo sredstva za kolačiće i od njih dobili 1.000 KM pa od tog novca kupili med. Uzeli smo tada 35 kilograma i još ga imamo", priča naša sagovornica. To im je odmah značilo i neku malu zaradu jer moraju kupiti i ambalažu, a sve same kući peku pošto u udruženju nemaju uslova. "Nas dvije smo u to uključene“.

U zavisnosti od toga da li se prave sa listom smokve, nanom, vrijeskom, majčinom dušicom ili matičnjakom, kolačići imaju karakterističan ukus. A da bi ispao dobar, potrebno je i dosta iskustva. Smokvin list i ostale biljke moraju biti svježe samljevene, a potrebno je znati i kada ih ubrati.

"Ako stoji samljeveno ljekovito bilje gubi aromu. Jako je važno i kakvo je tijesto, koliko ide brašna, treba imati odgovarajuću gustinu, zato je važno sve precizno izvagati. Trebalo je i nama vremena da bismo našli pravu mjeru", priča ova vrijedna žena. Prema njenim riječima, treba znati i kad se bere list smokve. Pravo vrijeme je kada se plodovi zameću, tada je list zreo i bere se, a potom se suši. Kad je riječ o nani obavezno je da bude domaća, širokog lista, koristi se i stabljika jer ona ima dosta arome u sebi. Probali su praviti keks i od šipurka, ipak nemaju za to mlinove koji bi mogli da dobro samelju plod.

Oko svega ima dosta posla, pogotovo kad stignu veće narudžbine, ima i troškova, no ni o jednom ni o drugom previše ne razmišljaju.

"Želimo svima da otvorimo oči, da pokažemo ljudima koliko je važno imati svoje nešto, da iskoristimo sve ono što nam priroda ovdje daje. Od ovog keksića možemo napraviti deset drugih proizvoda koji su na bazi ljekovitih travki", poručuje naša sagovornica za kraj.