U podne izlaze poludnice, a zvuci se ponovo čuju sa prvim pijetlovima

U doba kad u cijelom selu nije bilo ni jednog jedinog sata, seljaci su dijelili dan na osamnaest dijelova i tačno znali kad koji od njih nastupa, tvrde etnolozi.

Osamnaest dijelova dana

Dan je za ovo brojno stanovništvo započinjao ne u ponoć, kako se danas računa, nego od praskozorja - one prve svijetle trake koja se pojavljuje na noćnom nebu.

Slijedi zora, za nekadašnje poljoprivrednike veoma važan trenutak, jer, pojavljuje se dnevna svjetlost i može da se krene na njivu. Svanuće, kad sunce izlazi, bilo je također dočekivano s olakšanjem, jer "evo silazi na zemlju jasni dan, a na čovjekovo srce mir" i prestaju svi noćni strahovi. Za svanućem dolazi jutro, prijepodne i podne. A u podne, poljoprivrednici su gledali da se nekako sklone u hlad ako su na njivi, a pod krov ako su kod kuće, jer u ovo doba, naročito leti, izlaze iz zemlje "poludnice" (od starog izraza "polu - dne", pola dana, to jest podne), neki ženski demoni neutvrđenog porijekla i nanose ljudima teške glavobolje, mučninu ili čak nesvjesticu.

Ako imate najljepšu baštu, to niste vi - to su kurkućice?

Moguće je da su poljoprivrednici poslije mnogih sati rada na njivi zaista doživjeli ovakve simptome, pa okrivljavali za to nevidljiva bića, a ne vrućinu, umor ili upotrebu rakije prilikom posla.

"Da si u kući prije mraka!"

Poslijepodne se zvalo isto kao i danas, a slijedili su ga suton (kad sunce zalazi) i sumrak, predveče, veče, pa mrak. Za svaki dio dana važila su stroga i ozbiljna pravila. Veš koji se suši na konopcu moralo je da bude sklonjen pod krov prije sumraka, naročito dječija odjeća i pelene za najmlađe, jer su nekadašnji poljoprivrednici vjerovali da, čim sunce zađe, zle sile mogu da se "zalijepe" za odjeću, pa da donesu ukućanima svađu ili bolest.

"Da si u kući prije mraka!", bila je uobičajena rečenica u razgovoru sa djecom i djevojkama u domaćinstvu, ne samo zbog strogosti nego i zbog straha da u mraku mladi ne "nagaze" na neke čini i ostale opasnosti.  

Vrijeme kad umuknu glasne vode

Vrijeme od mraka do ponoći zove se "neko doba noći" (čest izraz u realističnim pripovijetkama pisaca o životu sela). Kad nastupi ponoć, nastupa i doba straha od svake "nečiste sile", zato su nekadašnji poljoprivrednici gledali da u ponoć budu kod kuće, po mogućnosti pod pokrivačem i u dubokom snu. Poslije ponoći - počinje još strašnije "gluho doba noći", kad, po vjerovanju, umuknu i glasne vode koje inače žubore i klokoću, vodenice se ne čuju iako melju, a čovjek, ako se nađe negdje napolju, pa još u nekoj opasnosti, ne vrijedi mu ni da viče, jer ga niko neće čuti.

Sljedeći dio noći zove se "prvi pijetli" jer upravo pijetlovi svojim glasnim kukurikanjem prekidaju gluho doba i zvuci počinju da se čuju. Slijede drugi pijetli, pa treći i u to je i noć prošla i novi dan počeo. 

Šta se na selu valja, ne valja, a u čemu ima nešto?

U zavisnosti od kraja, imena ovih dijelova dana se mijenjaju, pa se kaže zaranci umjesto svitanje, podne se zove pladne, dan se dijeli prema obrocima (ručanica, mali ručak, veliki ručak, večera), za sumrak se koristi turska riječ ikindija, koja zapravo znači večernju molitvu.

"Nemoj da te u'vati jacija!" govorile su babe u banatskim selima svojim unucima, momcima, kad sa društvom krenu u provod, a jacija, takođe turcizam, i nastupa oko dva sata poslije zalaska sunca. Poljoprivrednik koji bi se u to doba zatekao negdje van svog domaćinstva mogao je da računa na ozbiljno "preslišavanje" ako ga sretne seoski noćni čuvar ili žandarmi. Neka od svih ovih imena za dijelove dana još su u upotrebi, druga se polako premještaju u etnološku nauku i priče o starim običajima.