Ako imate najljepšu baštu, to niste vi - to su kurkućice?

U ta davna nostalgična vremena druge polovine prošlog vijeka, a naročito dok televizija nije uzela sve pod svoje, ljudi su se okupljali kako bi razmijenili novosti, upravo kao danas na društvenim mrežama. Kad bi se podesilo prijatno vrijeme, a zanimljivo je da se iz tog doba sjećam prijatnog vremena i vedrih večeri koje se gase iz ružičaste u tamnoplavu boju, svi stariji sjedili su na klupama ispred kuća i razmjenjivali najnovije informacije.

Bašta u Nemanjinoj 24, onda 18/a, bila je jedno od "kultnih" mjesta za druženje djeda Savinog i baba Radinkinog društva. Svašta je tu moglo da se čuje. Bila sam u onim godinama kad dijete više nije dijete, a još ne pokazuje odlike pubertetlije, dakle, oko jedanaest, a bogata literatura kojom su me odrasli obasipali davala je odličnu podlogu za sanjarenje. Tako sam dakle stajala u bašti, nešto dalje od raspričanog starijeg društva i gledala svoja posla i prve zvijezde koje su se upravo pojavljivale, kad me presječe baba Radinkin alt.

"Gordana, dođi za sto i ne zazjavaj tamo u bašti, noć se spušta!"

Zao duh u bašti

Stvarno ne znam šta bi moglo opasno da mi se dogodi u rođenoj bašti, bez obzira što se noć spuštala, možda da nagazim na ježa, ali, nisam se raspravljala nego se pridružila ekipi za stolom i bila nagrađena sokom od malina, domaćim. Tek sutra, pitala sam Radinku zašto je onako zahtijevala da iziđem iz bašte.

"Noć se spuštala, a onda izlaze kurkućice", objasnila je. Podstaknuta neobičnom riječju, nisam prestala da zapitkujem dok mi Radinka nije objasnila šta je to.

"Zao duh", rekla je kratko i jedno vrijeme nismo potezale tu temu.

Godinama kasnije, kako sam rasla, Radinka je postajala sve spremnija da mi objašnjava razne stvari, od recepata za kolače do drevnih vjerovanja. Tako smo došle do mitskih bića koje ljudi u ovim krajevima nazivaju kurkućice ili kurfućice. Da li je riječ rumunskog porijekla ili nekog drugog, eto posla za etnologe, ali, prema babinom objašnjenju, u pitanju su nevidljiva stvorenja zadužena za vegetaciju, naročito za baštu i okućnicu.

Nevidljive pomagačice

Za razliku od vila, koje obično borave na nepristupačnim mjestima, u dubokim šumama i na visokim gorama, kurkućice su ostale u blizini ljudi na osnovu nekog tajnog dogovora iz pradavnih vremena. Kad im je neko simpatičan, nasele se u njegovu baštu i ta bašta bude najljepša u kraju. Žena koje su kurkućice uzele pod svoje umijeće da odgaji najljepše cvijeće i voće, ne znajući ni sama kako. Ove nevidljive pomagačice naročito vole jagode i crveno cvijeće, jer im je to omiljena boja. Pod njihovom zaštitom, kuća će napredovati, djeca biti zdrava, a stariji snažni i sposobni za dug i težak rad.

Nisu zahtjevne: dovoljno je da im se negdje u bašti ostavi parče kolača (ostatak drevne beskrvne žrtve) i da ih niko ne vrijeđa. Najviše vole kad ih zovu "baštovankama". Desi li se da se kuća raseli ili proda, mogu da ostanu u bašti ili da tiho odu na neko mjesto gdje im se više sviđa.

Osobito smiješne bivale su situacije kad se kurkućica zainteresuje za muškarca, obično momka. Tad uzimaju ljudski oblik, lijepih djevojaka svijetle kose, plavih očiju i velikih usta. Na koga se namerače, tog i osvoje, a udaja je prirodan slijed, jer kurkućica ne podnosi odbijanje. Dobre su domaćice, vrijedne i vesele, rađaju samo devojčice, a u starosti su ponešto sklone gojenju jer neprestano prave kolače.

Druga moja baba, Ljuba Perunović rođ. Marić imala je maćehu, izvjesnu baba - Soju (vjerovatno Sofiju) o kojoj se pričalo (šapatom, naravno) da je kurkućica. I poslije tri braka sa tri alkoholičara, poslije neviđenih iskušenja ratnog i poratnog doba, svih mogućih problema sa djecom i pastorcima, baba Soja je ostala prava i zdrava, plavooka i rumena, bez ijedne bore, uvijek nasmijana, biljke su u njenoj blizini skoro naočigled rasle, a kolači i kompoti se pojavljivali kao sami od sebe. Doživjela je devedeset šest godina u potpunom zdravlju prije nego što se vratila u svoj svijet gdje zelenilo raste u izobilju.

Blažena sjećanja na djetinjstvo, u današnjem vremenu surove stvarnosti.

_{Tekst "Baštovanke" objavljen je u lokalnim novinama "Kikindske", 31. maja 2019. godine}