Seoski običaji: Kako da ljetina dogodine ima dovoljno kiše?

Poljoprivrednici po pravilu dobro znaju da je smrt dio života. Nekada je otac, čim oženi sinove i uda kćeri, počinjao sebi da priprema daske za sanduk u kome će biti sahranjen, a žene su od mladosti spremale sebi "ukopninu", odjeću i opremu koju će ponijeti u grob.

Jučer, 2. novembra, poklopile su se u jednom danu Mitrovske zadušnice (prva subota pred Mitrovdan, 8. novembra) za pravoslavce i Dan mrtvih za katolike i druge hrišćanske zajednice. To znači da su groblja u gradovima, a naročito u selima, bila puna. Ljudi su izašli na groblja da se podsjete najmilijih i iznijeli, u zavisnosti od porodične i seoske tradicije, cvijeće, svijeće, bijele parafinske ili žute voštane, ponegdje i ponude, kolače i drugu hranu. Svijeće se upale, poneko i otplače.

Crno vino i kuhano žito

Po pravilu, na grob se nosi crno vino i kuhano žito. Negdje se grob preliva vodom, da bi ljetina sljedeće godine imala dovoljno kiše. Negdje se sipa vino, voda i rakija, a ova pića se dijele i svima prisutnima. Ima mjesta u istočnoj i južnoj Srbiji gdje se doslovno pravi gozba, direktno na grobu, donosi se sofra, naročiti sto sa kratkim nogama, to se postavlja pravo na grob i ljudi jedu u tišini, sva jela koja je pokojnik za života volio. Dosta hrane se podijeli i ostalim posjetiocima, naročito siromašnima i djeci. Otuda izreka "najeo se kao siroče na zadušnice". 

Mitrovske zadušnice nazivaju se još i "zatvorene", jer se do proljeća ne praktikuju ovako grupni izlasci na groblje. Dođu i rođaci iz drugih mjesta, da se podsjete dragih ljudi koji više nisu među živima. Ide se i u crkve, ali za većinu poljoprivrednog stanovništva najvažniji dio obreda bio je upravo onaj na groblju.

Zajedničke molitve

Poznato je da su poljoprivrednici društvena grupa koja izuzetno drži do tradicije, a ona se u selima veoma sporo mijenja i prilagođava novim vremenima, tako da je svaki od ovih običaja, što hrišćanskih što onih starijih od hrišćanstva, prava prilika za etnološka proučavanja. 

Dan mrtvih ili Dušni dan, kako se još zove, katolici obilježavaju 2. novembra, poslije praznika Svih svetih, 1. novembra. Vjernici odlaze u crkve na zajedničku molitvu za duše umrlih, a zatim izlaze na grobove najmilijih da ostave svježe cvijeće i provedu izvjesno vrijeme u tugovanju. Obilaze najprije grobove članova porodice, prijatelja i kumova, zatim i grobove nepoznatih ljudi, moleći se "za žive, za mrtve i za one koji plove morem".

Groblja su prije Dana mrtvih uređena, a poslije ostaju puna cvijeća, vijenaca i buketa, od kojih su mnogi načinjeni kod kuće, naročito ako u selu ne rade cvjećare. Među cvijećem je najčešća hrizantema i mnogo zimzelena, božikovine i borovih grančica, ali ima i drugih biljaka, odgajenih u bašti ili nabavljenih na lokalnoj pijaci.

Selo - čuvar običaja

Neupućeni, naročito u gradovima, ponekad komšijama katolicima čestitaju Dan mrtvih, na šta oslovljeni ne znaju kako da odgovore, naročito ako su nedavno imali smrtni slučaj. U selu se obično zna red; Dan mrtvih se ne čestita, umjesto toga može da se ponovo izjavi saučešće, što sažetijom rečenicom. Ko radi 2. novembra, ima pravo na slobodan dan, ali, kako su u selu većina stanovnika poslodavci sami sebi, obično nema problema da se za taj dan ostave sve obaveze i vrijeme posveti sjećanju na drage ljude.

Svi idu na groblje, samo ko je tako bolestan da ne može da hoda ostaje kod kuće. Selo je oduvijek najbolji čuvar starih običaja, stanovništvo pazi da sve obavi "kako valja", a duboka jesen novembra mjeseca u potpunosti se slaže sa tugom koja na taj dan pokriva naseljena mjesta.  

I, kako kažu stariji seljani, nigdje vjetar tako ne puše i nigdje nije tako hladno kao na groblju koje više niko ne obilazi.