Promjena je neminovna, da li i naš poljoprivrednik ide u korak s njom?

Koliko ovdašnji poljoprivrednici vole promjene? Ako su na bolje, već nekako se naviknu. Samo je u historiji ovih krajeva malo bilo promjena koje su bile na bolje za poljoprivrednike. Za mnoge režime oni su bili i ostali "masa" koja radi i isporučuje proizvode na vrijeme, plaća poreze i izvršava sve obaveze. Čak ni činjenica da je hrana strateška sirovina, bez koje nema opstanka, nikome, pa ni državama, nekada nije mnogo uticala da položaj i tretman poljoprivrednika bude barem podnošljiv.

"Šta će selo da kaže?"

Zbog toga možda nije čudno što su poljoprivrednici na ovim prostorima dugo pokazivali (ili sakrivali) veliko nepovjerenje prema svakoj promjeni, bez obzira da li se ona tiče političkih prilika ili novih znanja i tehnologija. Sve što je novo bilo je u prvi mah sumnjivo, posvjedočili su pisci realisti i etnolozi koji su sa terena donijeli obilje materijala upravo o seoskoj nepovjerljivosti prema svemu, a naročito prema promjenama. Zabilježeno je da seljaci neće da šalju djecu, naročito žensku, u školu, iako su kazne bile velike; kako dočekuju veterinara i agronoma vilama, iako su im i tu sljedovale visoke kazne, što novčane što fizičke (u vidu batina koje su dobijali u prisustvu "službenih lica" - čitati Branislava Nušića); kako ne dopuštaju da žena iz njihovog domaćinstva ode kod ljekara, jer, "šta će selo da kaže".

Iako je mentalitet sela, po svjedočenju svih stručnjaka koji su se ikad bavili ovom temom, ostao nepovjerljiv prema promjenama, promjene su svejedno dolazile i, ko im se brže prilagođavao, mogao je da prosperira. Ili, barem, da izbjegne kaznu koju je vlast pripremila za slučaj otpora. Tu zdrava logika, bez koje poljoprivredniku nema opstanka, nikad nije omanula, iako su se okolonosti mijenjale u odnosu na prošle vijekove.

Prilagođavanje i preživljavanje

Nekad seljaštvo nije htjelo da gaji krompir, iako su kazne za odbijanje naređenja vlasti bile stroge - a danas, prosječan poljoprivrednik je obaviješten o svim kretanjima na tržištu, pa i o novim sortama svake biljke koju bi mogao da gaji i na taj način zaradi. Prati promjene, naročito one koje mu idu u korist. O medijima i društvenim mrežama zna upravo koliko mu je potrebno.

TV lica u službi farmera: Jarili kozu, mijesili hljeb i ne daju "primirisati" politici

Druga je tema koliko im vjeruje; izgleda da iz obilja informacija uzima samo one koje mu se dopadaju. Školuje djecu, nekad i na visokoškolskim ustanovama, čemu bi se njegovi preci mnogo smijali. Ali, to se promijenilo: današnji poljoprivrednik je pismen, uglavnom ima završenu srednju školu, mlađe generacije idu na fakultete, a ko je dobar student, ima podršku cijele porodice, nerijetko i zajednice, naročito ako se poslije studija vrati u svoje selo.

Poljoprivredna porodica ima u prosjeku bar jedan kompjuter koji se koristi za praćenje tržišta; u posao se uvode novi alati i mašine, kad god finansije dozvoljavaju, nove tehnologije i novi proizvodi. Ako su djedovi za prodaju gajili samo male količine, potomci nastoje da ukrupne posjed i proizvodnju da bi bili konkurentni. Ako su se očevi mrštili na samo spominjanje evropskih projekata, sinovi (i kćeri) već znaju da ove projekte pripreme, obezbijede potrebnu dokumentaciju i konkurišu kod nadležne institucije. Tu se na djelu vidi kako poljoprivrednici mogu za svega nekoliko godina da se potpuno obavijeste i prilagode promjeni, jer projekti i subvencije ipak postoje relativno kratko. 

Život poljoprivrednika promijenio se u odnosu na život generacija od prije samo pola vijeka iako nikad nije ni bio ni postao lak i mijenjat će se i dalje - u zavisnosti od čitavog spiska okolnosti na koje poljoprivreda ne utiče, ali, prilagođava se, odakle i potiče njena sposobnost da preživi svakakva vremena.