Lisica u životu poljoprivrednika: Ili štetočina ili okovratnik

Poljoprivrednici na našem podneblju uglavnom nemaju mnogo nedoumica u pogledu svog stava prema lisici. U jednom slučaju, smatraju je običnom štetočinom koju treba uništiti na svaki način i što brže. U drugom, smatraju je materijalom za krzneni okovratnik na zimskoj odjeći ili cijelu bundu. Taj odnos se kroz historiju nije mijenjao, ali, kako lisicu "bije glas" (uglavnom istinit) da se relativno brzo množi, nije istrebljena kao neke druge šumske vrste. 

Lisica je sisar, srodna vuku, a daleka rodica ("od devete tete dijete") domaćem psu. Trag lisice na njivi ili stazi lako se pobrka sa tragom manjeg psa. Živi na svim kontinentima osim Antarktika. Lovili su je kroz historiju i seljaci i plemići, ovi drugi radi zabave, ovi prvi ne bi li prodajom krzna došli do nekog prihoda. Kožari i krznari bili su veoma cijenjeni, a imućniji poljoprivrednici i njihove žene, kćeri i snahe rado su se odijevale u "lisičinu" tokom zime.

Krzno lisice, naročito obične, crvene, kakvih ima u najbližoj šumi, bilo je redovna pojava. Oni bogatiji nabavili bi odjevni predmet od sive ("srebrne") lisice, a događalo se da i još rjeđa crna varijanta posluži kao sirovina za bundu, šubaru ili okovratnik na kaputu. 

"Uvijek je kriva lisica"

Pogled na ovu malu životinju kao štetočinu koja pustoši kokošinjac i uopšte mjerka živinu da je pojede snažan je i duboko ukorijenjen. Čak i kad se vidi da je živinu pokrao neko iz sela (na primjer, kad je ograda kokošinjca prosječena makazama za sječenje žice), uvijek je kriva lisica. I seljaci uzmu puške i odu u lov. Malo je lovačkih udruženja u selima u kojima bar jedan član neće pod zakletvom izjaviti da je odstrijeljena lisica - ujela lovca.

U stvari, šta se dogodilo? Ranjena životinja, kad shvati da ne može da bježi, zatvori oči, legne i "pravi se mrtva" tako uvjerljivo da joj lovac priđe preblizu, da bi ga "lija" posljednjom snagom ugrizla za ruku ili nogu.

Nije bez razloga opjevana

Priče o lisičjoj lukavosti opstaju u narodnoj mašti vijekovima i mnogi etnolozi su ih zapisali i objavili. U priči koju je zapisao Dositej Obradović mala lisica pita "mama, ima li neka životinja da je pametnija od nas?", "Ima, dušo, to je ona što se u zimu našim kožama ogrće", odgovorila je mama.

U šaljivim narodnim pričama o životinjama "lisica - ljepotica" je šumski advokat ili sudija i, za razliku od svih ostalih junaka, govori učtivo i pravilno. U šaljivim narodnim pjesmama ona nosi skupocjene đerdane i svilene odijevne predmete. Za ovu rođaku psa i vuka nema tako mnogo vjerovanja, ali, na primjer, smatra se da lovac koji poštedi lisicu (na primjer, spase je iz kljusa - zamke koja može da otkine rep ili šapu) nikad više neće imati štete u pogledu kokošaka i ostale živine.

Vjeruje se također da lisica po snijegu "zameće trag" tako što uzme u usta grančicu, pa njome poravnava snijeg iza sebe. Postoji izraz "ako je lisica prešla preko leda, po njemu možeš topove vući" i odnosi se na groznu zimu u 19. vijeku, kad se, po predanju, Tisa zamrzla.

Ako se umiljava - ima bjesnilo

Ukoliko lisica slobodno prilazi ljudima i pokuša da se umiljava - vrlo vjerovatno je oboljela od bjesnila. Ako ulazi u selo, ide ulicom gdje ima ljudi, prolazi pored dvorišta u kojima laju psi, ne plaši se vozila - bijesna je.

Više od 50 predatora palo na derventskoj "šakalijadi"

U skandinavskim državama lisica je, kao i sva ostala divljač, zaštićena od bjesnila čak i u šumama daleko od ljudskih naselja: iz helikoptera se baca hrana u kojoj je serum protiv bjesnila i sve životinje koje pojedu hranu zaštićene su od bolesti.