Dok Rusija proizvodno raste, Kina drži više od 50 posto svjetskih zaliha žitarica

Tržište hrane posljednjih godina sve više postaje jedno veliko bojište preko kojeg se zauzimaju dobre startne pozicije u svrhu ostvarenja ogoljenih geopolitičkih ciljeva. Protekli period od četiri godine bio je najbolja "pokazna vježba" koja potvrđuje prethodnu konstataciju.

Samoodrživost Rusije

Rusija, kao jedan od učesnika sukoba u ratu sa Ukrajinom, na vrijeme je shvatila da je pored elementarnog posjedovanja dovoljnih količina bazičnih prehrambenih sirovina, bitno kontrolisati logistiku kao neophodnu podršku u distribuciji hrane. U svakom slučaju, tržište hrane sve više postaje moćan alat u upravljanju globalnim krizama. Još ako usput uspijete da isprovocirate poremećaje na svjetskom tržištu energenata, tada strpljivo možete da očekujete epilog koji može da dovede do opšteg kraha svjetske ekonomije.

Vratimo se tržištu hrane.

Da se ne igramo pogađalice, znamo o čemu se radi. Rusija kao jedna od najvećih agrarnih sila u svijetu, konstantno je podizala svoje proizvodne prehrambene sigurnost. Tako danas, sa izvoznim potencijalom od 50 miliona tona u tekućoj ekonomskoj godini, Rusija je najveći izvoznik hljebnog zrna, što predstavlja jednu četvrtinu ukupnog svjetskog izvoza. Podsjećanja radi, prije dvadeset godina ova zemlja je bila neto uvoznik pšenice. Sa 550.000 tona viška suncokreta, ove godine po prvi put izbija na čelo najvećih izvoznika ove uljarice, dok je sa 4,2 miliona tona izvoznog potencijala kukuruza, na četvrtom mjestu u svijetu. Slična je situacija i kod ostalih poljoprivrednih kultura gdje Rusija nije tako značajan izvoznik, ali u svakom slučaju u potpunosti "zatvara" svoje bilansne potrebe.

Dakle, prva pretpostavka prehrambene sigurnosti, a to je samodovoljnost u ključnim prehrambenim sirovinama je zadovoljena.

Onemogućiti konkurenciju

Kada imate ovakvu lagodnu bilansnu situaciju na nivou države, preostaje vam da nađete tržište koje će višak vaše robe da kupi. Ko su najveći potencijalni kupci? Pa zna se - najveći uvoznici. To su uglavnom zemlje takozvanog "trećeg svijeta" plus Kina. Da biste osvojili nova tržišta, prethodno treba da u tome onemogućite konkurenciju. Najveća konkurencija Rusiji svakako su pored SAD, Ukrajina i EU.

Kako ćete otežati konkurenciji da izvoze svoje proizvode?

Pa tako što ćete onemogućiti logistiku. Najznačajnija logistika za ove konkurentske zemlje su luke na Crnom moru. Znamo već na koji način ove luke nisu operativne u punom kapacitetu već skoro dvije godine. Naravno, ne za sve. Rusija bilježi historijski najbolje izvozne rezultate. Ukrajinska roba je većim dijelom "zarobljena" na terminalima crnomorskih luka. Svaki pokušaj pronalaženja alternativnih rješenja uglavnom je osujećen od druge konkurentske strane. Rezultat ovakve situacije je taj da je Rusija izašla na svjetsku pijacu žitarica (pšenice prije svega) sa damping cijenama kako bi privukla uvoznike, dok joj sa aspekta cijena konkuriše ukrajinska pšenica koje Ukrajina želi na svaki način i po svaku cijenu da se riješi.

Ovo svojevrsno "nadgornjavanje" je u suštini jedna nelojalna tržišna borba koja je u velikoj mjeri obesmislila elementarna pravila fer tržišne utakmice. Takva tržišna borba je po svim kriterijuma u suprotnosti sa principima Svjetske trgovinske organizacije.

Posljedice su pogubne za poljoprivrednike prije svega u Evropi i to prije svega u zemljama okruženja oko Ukrajine, koje su se pojedinačnim zabranama uvoza ukrajinske robe oglušile o proklamovanu politiku EU prema Ukrajini. Naravno, zla kob ovih dešavanja neposredno je pogodila i srbijansko tržište. Mislim da je sada jasno zašto smo apsolvirali situaciju sa Rusijom na tržištu hrane, jer je ona u ovom trenutku ključni igrač na tržištu.

Tržište tražnje

Dakle, definitivno podijeljene su nove karte na svjetskom tržištu žitarica i uljarica tako da je mapa aktera na globalnom tržištu hrane bitno drugačija nego, na primjer, prije samo jedne decenije. Upravo ti novi lideri na tržištu baš i ne mare toliko za osnovne principe slobodnog, fer tržišta, pa se i dešavanja na ovom tržištu ne mogu uvijek objašnjavati logikom osnovne tržišne paradigme uspostavljene na relacijama ponude i tražnje. Druga strana medalje svakako jeste tržište tražnje.

Šta se dešava sa ovom polovinom tržišne vage?

Rusija ima velike zalihe pšenice - izvoz će dodatno rušiti cijenu, a šta je s ukrajinskom?

Talas "zatvaranja" granica početkom pandemije korona virusa i jednostrane odluke velikog broja država o zabrani ili kontroli izvoza poljoprivrednih proizvoda unijele su pravu paniku na tržištu esencijalnih poljoprivrednih proizvoda. Strah i neizvjesnost su zavladali ovim tržištem.

Zemlje uvoznice nisu birale način kako da uvezu robu i obezbijede svoje zalihe. Rat u Ukrajini samo je podigao nivo prehrambene krize do vrhunca, a cijene žitarica i uljarica upravo zbog neprimjereno velikog pritiska tražnje dostigle su svoje historijske maksimume. Danas, tržište je pretrpano prevelikim zalihama kao posljedice navedenog ponašanja tražnje u prethodnom periodu i jednostavno ne može da profunkcioniše i pored toga što Rusija i Ukrajina obaraju svoje cijene ispod svakog kriterijuma.

Šta je sa ratom na Bliskom istoku?

Nisam zaboravio najaktuelnija dešavanja na Bliskom istoku. Ne mogu još da procesuiram kakve bi sve posljedice ovaj sukob na tržište hrane mogao da ima. Potencijalna opasnost od zatvaranja Sueckog kanala bukvalno bi blokirala Evropu u izlasku na topla mora i morsku komunikaciju sa Kinom i Dalekim istokom. Evropa bi se pretvorila u jedno veliko skladište poljoprivrednih proizvoda i jedno nefunkcionalno i sterilno tržište.

U nadi da se neće ostvariti tako sumoran scenario, ipak, da konstatujemo da se nešto pokreće. Tržište se polako budi. Ali, to nije isto tržište kao ono od prije pet ili deset godina. Koliko se tržište deformisalo najbolje se vidi iz podatka da na primjer Egipat kao najveći uvoznik pšenice sve više prelazi sa tenderskih nabavki na direktno ugovaranje kupovine pšenice na bazi međudržavnih sporazuma i to prije svega sa Rusijom. Kina takođe koristi model državnih nabavki. Dakle, jedan veliki dio svijeta (pogotovo istočne zemlje) i dalje ne može da se oslobodi recidiva komunističkih manira državnog uplitanja na tržište.

Apsolutna dominantna Kina

Kako se neke države brane od potencijalnih tržišnih udara najbolji je primjer Kine. Ona danas na svojim zalihama drži 51,5 posto od ukupnih svjetskih zaliha pšenice, 64,6 posto svjetskih zaliha kukuruza, 62,40 posto zaliha riže i 32,2 posto zaliha soje. Prije 12 godina (neposredno prije prve krize hrane u ovom vijeku), Kina je držala 29,8 posto svjetskih zaliha pšenice, 38,8 posto svjetskih zaliha kukuruza, 43,1 posto zaliha riže i 28 posto zaliha soje.

Da li su Kineski analitičari znali nešto što neki drugi nisu, pa su u svrhu odbrane svog prehrambenog suvereniteta značajno podigli nivo zaliha, to svakako nećemo nikad znati, ali koliko god to neracionalno izgledalo, to je očigledno cijena potpune samostalnosti i nezavisnosti trenutno druge, a uskoro i najmoćnije ekonomije na svijetu.

Žitarice i uljarice: U teoriji haosa znanje je ključ problema

U svakom slučaju, okolnosti koje su pratile tržište hrane u protekle četiri godine otvorile sva neriješena pitanja aktuelnog svjetskog poretka i što je najgore ogolio sve slabosti u funkcionisanju najvažnijih svjetskih institucija, kao što su Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) ili Svjetska trgovinska organizacija (STO).

Ono šta nas u perspektivi očekuje budi zebnju kod svakog ko je naivno povjerovao u humanističke ideale proklamovanih u Povelji UN, o slobodnom, humanom i pravednom svijetu. Konačno, kako da budemo spokojni kada je svaki deseti stanovnik planete danas u statusu ekstremnog siromaštva i gladi.