Bagrem - mijenja klimu i namjenu zemljišta

Bagrem, a naročito njegov cvijet, u stvari cvast snažnog i prijatnog mirisa, bili su donedavno uobičajene pojava. Nekad su ulice u selima, čak i u gradovima, bile oivičene drvoredima ove vrste, a krošnje ošišane u oblik lopte kao u časopisu za pejzažnu arhitekturu. Ušao je u narodne pjesme - "Kraj Morave beli bagrem cveta", u starogradsku muziku - "Šušti, šušti, bagrem beli svojim cvetom uvelim", a i Miloš Crnjanski u svojoj poeziji upoređuje nježnu i zaljubljenu djevojku s bijelim bagremom.

Otkud kod nas?

Manje je poznata uloga koju je ovo drvo imalo u poljoprivredi, a to je - da samim svojim rastom i postojanjem promjeni kvalitet i osobine terena na kome se razmnožava. Suprotno uvriježenom mišljenju, bagrem nije nikakva "stara" niti "autohtona" vrsta. Došao je u Evropu, u sedamnaestom vijeku. Porijeklom je iz jugoistočnog dijela Sjedinjenih Američkih Država, a ovamo su ga donijeli, po jednoj teoriji, Turci prilikom svojih posjeta Budimpešti i Beču.

Bagremova paša - nagrada za pčele i pčelare

Stručnjaci navode da u prirodi može da naraste po dvadeset pet metara u visinu i da podnese svakojake vremenske uslove, ledene zime i žarka ljeta zahvaljujući svom jakom korijenju koje seže u dubinu i prilično nezahtjevnom stablu, lišću i cvijetu.

U pitanju je otporno i kvalitetno drvo, pogodno za brodove, drvnu građu ili parket lijepe žućkaste boje - ali jednako korisno za pošumljavanje močvarnih i bujičnih terena, golih prostora i pustara. 

Za pčele i pčelare, u davna vremena, kad su ljudi imali tek po nekoliko košnica (ko je imao više, bio je gazda i to veliki) predstavljao je spas i davao odličan med karakteristične zlatne boje i ujednačene strukture koji se i dan danas smatra ljekovitim, naročito za bolesti pluća i opšti imunitet, zbog čega mu je cijena tradicionalno veća od ostalih vrsta meda. Bagremov trn, dugačak i oštar, prema narodnom vjerovanju, služio je kao sredstvo protiv vampira, zamjenjujući glogov trn, zabilježili su etnolozi. Izgledalo je da širenje čestara ovog drveta ništa neće ugroziti. Ljeti je davao hlad, zimi ogrjev, lišće je služilo za hranu ovcama i kozama, a cvijet - kao idealna rana paša rojevima pčela. 

Danas je samo korov?

U dvadesetom vijeku, naprotiv, neko se sjetio da proglasi bagrem "invazivnom" vrstom koja napada druge vrste i da počne velika sječa i njegovo uništavanje na terenu. Rezultat: vjetar i voda ubrzo su odradile svoje vraćajući na nekim područjima takozvani "les", manje plodno zemljište na kome je znatno teže organizovati poljoprivrednu proizvodnju. Redovi bagremova, potpuno jednakih i uredno ošišanih, a po tradiciji sađenih uz ivice puteva, samo su nestali.

Putevi su prošireni; drveće nikad i nikakvo nije više zasađeno na tom mjestu. Godinama, gdje nije postavljen asfalt, samo je prašina letjela čim otopli i blato se osuši, podsjećajući na vječitu potrebu nekih ljudi da unište sve što mogu čim od toga ne vide (ili više ne vide) neposrednu korist. Zasluge bagrema za očuvanje zemljišta zaboravljene su velikom brzinom: on se danas posmatra maltene kao korov. Stariji su mnogo žalili zbog toga, kao i za dudovima i drugim zamalo istrijebljenim vrstama. 

I sad zamiriše bagrem na ponekoj seoskoj ulici, gdje je sretno izbjegao sjekiru i testeru, ili u kutku bašte. Poneke stare porodice još imaju u sjenovitim vrtovima svojih kuća one sa svjetloplavim ili ljubičastim cvjetovima. Sve ovo nije ni izdaleka dovoljno za pčelinju pašu.