Pretraga tekstova
Velika plantaža malina na vlastitom i zakupljenom imanju u Potočarima. Iako nisu imali iskustva u uzgoju malina, danas imaju najbolju integrlnu proizvodnju
Kada se prije sedam godina vratio iz Nizozemske Senad Jusić je s komšijom Radenkom Simićem, pokrenuo zajednički posao uzgoja malina. Tada se činio kao najunosniji vid poljoprivredne proizvodnje, a danas znaju da su donijeli pravu odluku. Zajednički su uložili desetine hiljada maraka. Prvo su na vlastitom i zakupljenom zemljištu površine od tri dunuma zasadili maline sorte Vilamet i Miker, a sada njihove plantaže obuhvataju površinu od 15 dunuma.
"Dugo smo razmišljali čime da se bavimo. Željeli smo da naš povratak bude održiv pa smo se odlučili da to bude nešto za šta već imamo osigurano tržište. Za sadnice, bazen, sistem natapanja i druge investicije uložili smo oko 90.000 maraka. Bila je tu i skromna pomoć UNDP-a, koji nam je pomogao u vezi s nabavkom dijela sistema za navodnjavanje", kaže Jusić.
Ova dvojica komšija ranije nisu imali nikakvog iskustva s proizvodnjom jagodičastog voća. Zato su angažovali struku i danas tvrde imaju najbolju integralnu proizvodnju.
"Svaka parcela ima svoj karton u koji se upisuje datum i količina prehrane, okopavanja, orezivanja, kvalitet i količina roda. Dosta smo do sada naučili i sami obavljamo neke poslove", pojasnio je Simić.
Kao i ostalim proizvođačima malina u regionu, Senadu i Radenku najveći problem je osigurati radnu snagu.
"U sezoni stalno imamo angažovana četiri radnika, a za vrijeme berbe njih je dvadesetak, koji za osam sati rada mogu da zarade više od 100 maraka. Tu je prijevoz, hrana, osvježenje i po potrebi smještaj. Uprkos tome, problem je za radnu snagu tokom berbe", kažu nam.
Jusić i Simić, uprkos teškoćama, vremenskim uvjetima, svake sezone sa parcele od petnaest dunuma proizvedu više od 10 tona jagodastog voća. Ubrane plodove predaju u hladnjaču Opšte poljoprivredne zadruge Srebrenica, koja je od njihovih plantaža udaljena kilometar i po i tako nemaju velikih troškova prijevoza, a kupac odmah nakon berbe isplati njihov trud.
U razgovoru kažu kako su im sugrađani govorili da neće uspjeti, da se radi o velikom privrednom poduhvatu i da nisu sigurni kako će se slagati u poslu. Međutim, oni nisu davali prostora ovakvim nagađanjima te nakon svake berbe bratski podijele troškove i zaradu, s kojom su zadovoljni i od ovog posla nemaju namjeru odustati nego planiraju proširenje kapaciteta.
Tagovi
Maline Srebrenica Vilamet Miker Senad Jusić Radenko Simić
Autor
Više [+]
Ekonomski tehničar, dugogodišnji novinar Oslobođenja i Dnevnog avaza. U svom novinarskom radu pisao je o poljoprivredi i stočarstvu srebreničke regije.
Trenutno nema komentara. Budi prvi i komentiraj!
Tradicionalnu europsku hranu ugrožavaju kukci, biljne alternative i meso iz laboratorija?
Mađarsko predsjedavanje Vijećem EU započelo je 1. srpnja i odmah se uhvatilo u koštac obrane europske kulinarske tradicije. Na inicijativu Budimpešte, danas će 27 minista...
Maja Celing Celić
prije 1 tjedan
Sanja, ali nitko nikoga ničime ne pritišće. Ta hrana je na tržištu kao i sve drugo. Hoćeš kupiti ili ne, stvar je kupca, odnosno ponude i potražnje. Više [+] Niti jedna hrana se ne zabranjuje, ne miče s polica, iako je loša za zdravlje. Uzmi samo gazirana pića, slatkiše, ultraprerađenu hranu (i životinjsku i biljnu), toliko toga je i dalje tu. Pa više je to ugrozilo tradicionalnu proizvodnju nego ovi noviteti. Pa danas će ljudi prije kupiti neku salamu u kojoj ima tko zna čega, nego šunku, kulen. Prije će kupiti kekse nego, ne znam, gužvaru od nekog domaćeg proizvođača. Prije će kupiti bogtepitakakav sirni namaz nego neki domaći sir iz svog kraja. Tako da, nema smisla od etiketiranja ove hrane. Umjesto da se energija i vrijeme troši na zabrane i prozivanje, treba smišljati načine kako pomoći domaćim proizvođačima, kako im olakšati proizvodnju, da dođu na tržište, da cijene budu prihvatljive kupcima. Ljudi će sigurno radije i dalje jesti čvarke umjesto crvčaka ako će ti čvarci biti po prihvatljivoj cijeni.