Kako postaviti stubove za vinovu lozu i povećati im trajnost?

Često, zbog pogrešnog izbora naslona za vinovu lozu, a najčešće zbog loše ili neadekvatne impregnacije stubova, te njihovog pogrešnog rastojanja u redu, lošeg ankerisanja ili postavljanja, dolazi do lomljenja, u prvom redu onih drvenih. Osim toga, krive se, vade iz iskopanih jama u kojima su naizgled dobro pričvršćeni.

Sve naprijed navedeno dovodi do labavljenja špalira od žica za vezivanje krakova čokota i zelenih lastara i uništavanje armature, a u krajnjoj liniji to dovodi do slabljenja rasta i razvoja čokota vinove loze i njen kraći životni vijek. Zato, treba pravilno izabrati.

Metalni, betonski ili drveni

Za niske čokote i mala rastojanja kao naslon se upotrebljava drveno kolje. Pri špalirskom gajenju za naslon se koriste stubovi sa žicom.

Kolje (pritke) su najčešće od bagrema ili hrasta. Kolje treba da je bez kore, jer je takvo dugotrajnije, lakše i bolje se impregnira i manje je pogodno za skrivanje raznih štetočina. Debljina kolja je četiri do šest centimetra, a dužina 150 cm do dva metra. Pobija se u zemlju 30 - 40 cm, vertikalno, na odstojanju osam do 10 cm od čokota, sa iste strane čokota. Na ravnom zemljištu pobija se sa sjeverne strane, a na zemljištu sa nagibom sa gornje strane čokota. Kolje se pobija pomoću drvenog malja i drvene daščice, koja se stavlja na kolac. Svaki čokot kod koga se primjenjuje župska i krajinska rezidba dobija jedan kolac.

Stubove (bagremove, hrastove, od čempresa ili kedra), zbog oštećenja mladih čokota, najbolje je postaviti neposredno prije sadnje ili odmah poslije sadnje. Od istog ili sličnog su materijala kao i kolje. Krajnji su jači i srednji prečnik im se kreće od 15 - 18 cm, dok su unutrašnji tanji, sa srednjim prečnikom od 10 - 12 cm. Dužina im se kreće dva do tri metra, zavisno od načina gajenja (manje, veće međuredno rastojanje). Postavljaju se na pet do 10 m u redu, osim pergole tendone (odrine), gdje se postavljaju pored svakog čokota.

Prije postavljanja, na stubovima, na određenim rastojanjima se provrte rupe za žicu. Ukoliko se žica neće provlačiti kroz oslonac, već na drugi način pričvršćuje za isti, pravljenje rupa nije potrebno. Postavljaju se vertikalno, osim krajnjih koji mogu biti i kosi, pri čemu se mora paziti da svi budu u pravoj liniji. Radi toga, prvo se postavljaju krajnji ili prvi unutrašnji, koji će služiti za utjerivanje u pravac ostalih stubova, koji se poslije ovih postavljaju. Oslonac treba da je ukopan u zemlju za jednu trećinu od svoje dužine. Krajnji se ukopavaju 10 - 15 cm dublje od unutrašnjih. Impregnisanje treba da zahvati stub najmanje 20 - 30 cm iznad zemlje.

Danas se koriste i betonski i metalni različitih profila, koji su dugotrajniji. Metalni pocinkovani su različitih dimenzija zavisno od proizvođača. Za postavljanje drvenih stubova kopaju se jame široke 30 cm, postavljaju i onda nabija zemlja.

Ankerisanje 

Pošto krajnji stubovi trpe najveće opterećenje, moraju se učvrstiti - ankerisati, odnosno stabilizovati kamenom (ciglom) ili metalnim ankerom, kao i različitim podupiračima, obavezno sa njihove unutrašnje strane.   

Promjene kod vina - neke mogu ugroziti okus i miris

Prvo se pobije vertikalno ili koso u polje pod uglom 75^o. Na 50 - 80 cm od krajnjeg ka stazi iskopa se jama, koja ne smije biti plića od ukopanog stuba. U jamu se ubaci kamen četvrtastog oblika i težak 10 - 20 kg. Ako nema kamena, može i paket od četiri cigle. Zatim se jednim krajem deblje žice (Ø 5 mm) dobro i čvrsto sveže kamen (anker), a drugi kraj žice se priveže za gornju trećinu stuba. Za njega se žica vezuje poslije popunjavanja jame zemljom. Dobro je da se zemlja oko ankera zalije vodom i poslije toga nabije radi povećanja stabilnosti.

Može da se pobije vertikalno, a onaj koji je podupirač postavlja se koso, pod uglom od 45^o, ali sa unutrašnje strane reda. Da bi mu se povećala funkcija, pri osnovi podupirača postavljaju se cigla, kamen ili parče zašiljenog stuba, koji se pobijaju upravno na pravac podupirača.

Danas se krajnji stubovi učvršćuju i metalnim ankerom jer su najstabilniji.

Povećanje trajnosti 

Povećanje trajnosti naslona za vinovu lozu radi se na više načina, zavisno od pristupačnosti materijala za impregnaciju i od vrste stubova.

1. Nagorijevanjem donjeg dijela isušenog stuba bez kore, do visine 80 - 90 cm, tako da 20 - 30 cm nagorjelog dijela ostane iznad zemlje. Kolje se nagorijeva u dužini 50 - 60 cm, odnosno trećinu dužine. Nagorijevanje okretanjem je na slaboj vatri. Obavljeno je dobro ako se po cijeloj površini nagorjelog dijela obrazovao ugljenisani sloj drveta;
2. Katran, kreozotno ulje (bitumen), karbolineum; Ova sredstva se zagrijavaju u kazanu, na vatri, da bi bila što tečnija i u njima se moče donji dijelovi isušenih stubova bez kore i kolja do trećine dužine. U vrelom rastvoru stoje tri do četiri sata. Moguće je da se dijelovi oslonca, odnosno kolja višekratno (dva do tri puta) umaču u zagrijanu masu. Zbog mirisa, impregnisanje je tri do šest mjeseci prije upotrebe ili ukopavanja stubova. Za to vrijeme se izgubi neprijatni miris. U protivnom, može se miris unijeti u zemljište i kasnije javljati u grožđu;
3. Plavi kamen služi za impregnaciju oljuštenih sirovih stubova i kolja. Donja trećina ili najbolje cijela dužina naslona moči se u pet do 10 posto topli rastvor plavog kamena u drvenim ili betonskim sudovima. Impregniranje traje osam do 10 dana, a sa zagrijavanjem rastvora pet do šest dana. Ovakvu impregnaciju treba obaviti najmanje 30 dana prije ukopavanja oslonca.
4. Ksilon-U; Osušeni nasloni drže se šest do osam dana u 1,5 - 2% rastvoru, u betonskim ili metalnim posudama ili jedan, dva dana uz zagrijevanje. Ovo fabričko sredstvo je otrovno, pa se nakon impregnacije stubovi i kolje operu vodom.
5. Gvozdeni se premazuju minijumom (crvenom bojom) svakih šest do osam godina.

Trajašnost drvenih stubova treba da bude ravna eksploatacionom vijeku zasada, a to će reći oko 25 godina. Građa za drvene ne upotrebljava se svježa, već ona koja se sušila najmanje godinu dana. Preporučuju se više oblice, nego rezana građa.