U samo nekoliko godina izgubio sam ukupno 124 jedinke muflonske divljači. Mnogi su stradali u raljama divljih zvijeri, dok su drugi napustili svoja dojučerašnja staništa tražeći mir negdje drugdje, priča Miro Olujić, lovozakupnik državnog lovišta Mosor, u susjednoj Hrvatskoj.
Vukopas - biće iz legendi? Za neke mit, za one druge bolna istina s kojom se svakodnevno susreću stanovnici Like i Dalmatinske zagore, u susjednoj Hrvatskoj. Njegovo postojanje prije još petnaestak godina potvrdio je i stručni tim sa zagrebačkog Veterinarskog fakulteta na čelu sa prof. dr. Josipom Kusakom koji su nakon godina istraživanja i preko dvjesto obrađenih jedinki potvrdili postojanje hibrida, mješanca vuka i psa u narodu poznat kao vukopas.
DNK analizom od ukupno šest jedinki kod kojih je utvrđeno postojanje promjena degenerativne prirode, četri su dolazile iz Dalmacije.
Njihovo postojanje najbolje je osjetio Miro Olujić, lovozakupnik državnog lovišta Mosor koje se nalazi nepunih 30 kilometara zračne linije od granice s BiH, ističući kako je mogao iz prvog plana vidjeti čopor od pet vukova među kojima se isticao onaj najkrupniji, crni vuk za kojeg pretpostavlja da se radi o ovom opasnom predatoru ili za neke "Timber vuku".
"Samo u lovištu Mosor u zadnjih deset godina vukovi i njihovi opasni srodnici napravili su štetu , nerealiziranog prihoda oko pola miliona kuna (preko 130.000 KM) samo na muflonskoj divljači. Od unesena 124 grla prije sedamnaest godina, trenutno nema niti jednog. Mnogi su stradali u raljama divljih zvijeri, dok su pojedine jedinke u potrazi za mirom, napustili dojučerašnje stanište.
Najveća hrvatska sramota je što se barata sa krivim podacima o postojanju vuka u Lijepoj našoj. Umjesto 160 jedinki koliko su ih neki izbrojali, našom domovinom se šeta preko četristo vukova koji godišnje pojedu oko 400 tona visoko kvalitetnog mesa divljači , ovaca, koza i goveda... Također, u lovištima gdje je divljač dobro od posebnog interesa za RH-u i gdje su pokušaji unosa i gospodarenja sa "alohtonom" muflonskom divljači , obveza iz prihvaćene lovno-gospodarske osnove , doživjeli potpuni neuspjeh, vrlo malo se govori. Tako ispada da je "alohtona" muflonska divljač samo prirodna hrana "autohtonom" crnom i bijelom vuku", istaknuo je Miro Olujić.
"I dok se u Njemačkoj koja prednjači po po pitanju nedodirljivosti vučje populacije, kod uočenog legla vučice i psa, donosi odluka o hitnom odstrelu križanaca, kod nas se istovremeno donosi pravilnik o strogo zaštićenim vrstama, kojim se jednako tako strogo štiti sve ono što iole sliči na ovog krvožednog predatora, a sve na štetu stočara i lovaca i u korist uvoznih mesnih lobija koji godišnje u zemlju uvezu, samo mesa ovaca i koza u vrijednosti 20.000.000 dolara", tvrdi Olujić.
Brojnost sivog evropskog vuka i njegovog "srodnika" vukopsa najviše se primjećuje na području u okolici Knina kao na području Omiške zagore i Imotske krajine. Upravo su to mjesta gdje vukovi najviše zadaju glavobolju i onako malobrojnim ovčarima.
Međutim, famu o brojnost vukova svojedobno je demantirala i dr. Jasna Jeremić iz Državnog zavoda za zaštitu prirode, tvrdeći kako su se zvijeri samo pregrupirale i preselili na nova područja, a na to je najveći utjecaj imala upravo potraga za hranom koje je u prirodi sve manje. Razlogom križanja vukova i pasa , ističe visoku stopu smrtnosti vukova , pa je došlo do svojevrsnog "obrtaja" jedinki u populaciji, stalnog raspadanja i formiranja čopora, te nedostatka pravih partnera za zasnivanje čopora. Razlog za takvo što može biti i povećan broj pasa lutalica koji dolaze u kontakt sa vukovima.
I tako dok jedni u kupe, a drugi u špade, pagaju oni koji su najmanje krivi za takvo stanje.
Tagovi
Autor
