Mala enciklopedija šumarstva: Zašto stabla odbacuju lišće i iglice?

Kada pomislimo na padanje lišća pomislit ćemo na jesen i tople tonove žute, narandžaste, crvene ili svijetlo smeđe, odnosno na listopadne vrste lišćara koje nas okružuju. Valja znati da lišće, odnosno iglice otpuštaju i četinari, ali u vrlo malom broju pa izgleda uvijek zeleno. Iznimka je ariš koji sve svoje iglice odbacuje ujesen te se ubraja u listopadna stabla. Postoje i zimzelene vrste koje lišće odbacuju neposredno prije vegetacije.

Primjeri lišćara koje nas okružuju i koje će ujesen odbaciti lišće su hrastovi, jaseni, grabovi, bukva, breza, brijestovi, vrbe, topole, javori, platane i dr. U tropskom i suptropskom podneblju među listopadno drveće spadaju bagrem, baobab i ceiba (pamučno drvo). Lišće ovog drveća, odnosno lišćara je tanko i ima daleko veću površinu nego iglice četinara koje štite voskovi i smole. Tako osjetljivo, lišće suši se u vrijeme kada temperatura počinje padati. Biljni pigment klorofil prestaje se stvarati, do izražaja dolaze pigmenti ksantofil i antocijan pa lišće dobiva žuto i crveno obojenje. Bez klorofila koji je zaslužan za zelenu boju lišća nema fotosinteze, dakle prestaje proizvodnja šećera i lišće postaje nepotrebno. To je proces koji traje danima i tjednima, a uključuje aktivaciju hormona uslijed koje dolazi do stvaranja posebnog sloja između peteljke i izbojka.

Odbacivanjem lišća stablo ulazi u stanje mirovanja

Novostvorene stanice imaju svrhu da nakon što list otpadne, ne dođe do pojave otvorene rane i u potpunosti sprječava daljnji dotok vode u list uslijed čega dolazi do sušenja. Prema tvrdnji renomiranog američkog botaničara Petera Rowena, predsjednika botaničkog vrta u saveznoj državi Missouri taj se sloj pretvara u kvrgavu liniju koja malo pomalo izgurava list i zato je po njemu ispravan pojam da stablo odbacuje lišće, odnosno ono ne opada. Ukoliko njegova tvrdnja bude dokazana i prihvaćena doći će u pitanje naziv fall (jesen Op. ur) na američkom engleskom.

Naime, naziv doslovno znači padanje i pri tome se dakako misli na lišće. Na mjestu gdje je bila peteljka ostaje lisni ožiljak. Odbacivanjem lišća stablo ulazi u stanje mirovanja, prestaje proces transpiracije u stablu te na taj način čuva energiju za veliko pupanje u proljeće. Kada bi lišće ostalo na drveću i nastupila hladna zima, ono bi se smrzlo, a i grane. Odnosno stabla na kojima je puno grana podnosile bi veći pritisak snijega.

Prema tvrdnjama britanskog biologa Brain J. Forda i njemačkog šumara Petera Wohllebena stabla se odbacujući lišće rješavaju nakupljenih štetnih tvari kao što su teški metali, tanini, oksalati i antocijanini. Proces se popularno uspoređuje s vršenjem nužde kod ljudi.

Listinac koji prekriva šumsko tlo nastao odbacivanjem lišća,  počinje se raspadati, odnosno dolazi do razgradnje organske tvari prilikom čega oslobađa ugljični dioksid (CO2) i odlazi u atmosferu. Također, raspada se na nutrijente koji se pohranjuju u tlu i na raspolaganju su biljkama, što znači dolazi do kruženja tvari. Proces, tako daje listincu značajnu ulogu u ekosustavu.

Sve češće svjedočimo ljetnom opadanju lišća listara zbog ubrzanih klimatskih promjena, točnije suša i visokih temperatura. Stablo na taj način prebacuje svu svoju energiju na očuvanje debla i kore i tako nastoji preživjeti. Drugi uzrok ljetnog opadanja lišća je zaraza gljivama ili bakterijama kada je sva energija preusmjerena na suzbijanje bolesti. Slično je i s naletom štetočina. Infekcije gljivama mogu biti uzrokom opadanja lišća u proljeće, ali uzrok proljetnog odbacivanja mogu biti i kasni mrazevi.

Ukrasno drveće koje raste npr. uz okućnice može početi opadati i požutjeti poput jesenjeg zbog pretjeranog zalijevanja i isto tako neredovitog zalijevanja. Drugi razlog je nedostatak nutrijenata, pa je potrebno dodati gnojivo. Treći razlog je pH vrijednost koja ne odgovara vrsti posađenog stabla.

Zimzelene vrste odbacuju lišće nakon listopadnih 

Osim listopadnih i vazdazelenih postoje i zimzelene vrste za koje mnogi smatraju da su isto što i vazdazelene. One odbacuju lišće poslije listopadnih, neposredno prije nove vegetacije. Primjeri su hrast crnika, kalina i meke paprati.

Vazdazelene vrste drveća kao što su borovi, smreke i jele odbacuju svoje najstarije iglice svake godine u razdoblju koje započinje koncem augusta i traje još za novembra. Najstarije  iglice počinju žutjeti po sredini dok krajevi ostaju zeleni. Iglice žute ravnomjerno na svim dijelovima krošnje, a kada i u kojoj mjeri ovisi o vrsti stabla, njegovom zdravstvenom stanju i uvjetima koji su vladali ljeti. Iznimka među četinjačama je ariš jer nije vazdazelena vrsta, već listopadna vrsta koja sve svoje iglice zbaci ujesen.

Za većinu drveća tropskog i suptropskog pojasa odbacivanje lišća nije ovisno o godišnjim dobima i temperaturama koje donose već o pojavama i izostanku kiša, tj. količini raspoložive vode. To znači da do opadanja može doći u bilo kojem dijelu godine. Vrijeme odbacivanja, također ovisi o području na kojem stablo živi. Već na malome području mogu biti prisutni različiti mikroklimatskih uvjeti kao što mogu i ne moraju biti prisutni potoci, rijeke ili jezera, a koji određuju vrijeme i trajanje opadanja lišća. Kao i kod vrsta umjerenog pojasa tijekom dužih suša lišće će opasti kako bi se očuvala količina vode prisutna u stablu, tj. u svrhu njegovog preživljavanja.

Autorica: Marija Glavaš, Časopis Hrvatske šume