Zanatlija nove generacije: Mladi Haris Ganić potkuje do 60 konja mjesečno

U Visokom, gradu u kojem se zanati pamte po prezimenima i djedovima, Haris Ganić vratio je jedan gotovo zaboravljen posao u savremeni kontekst – potkivanje konja. I to ne bilo kakvih. Danas, ovaj potkivač mjesečno radi na nekoliko desetina konja, uglavnom sportskih i jahaćih, a njegov put od prvog potkivanja do profesionalnog zanata počeo je sasvim spontano.

"Radnog konja nisam potkovao dvije godine i evo baš danas ću", kaže nam Haris tokom razgovora ove sedmice, otkrivajući tako da su se vremena mnogo promijenila, u odnosu na onomad kada je ovaj posao obavljao i njegov djed, koji je bio kovač i potkivač.

Nužda odredila profesionalni put

No, mladi Visočanin priznaje da ga taj posao u početku nije posebno zanimao. Završio je gimnaziju, upisao poljoprivredni fakultet, ali prelomni trenutak desio se kada je kupio svog prvog konja i shvatio da potkivanje sportskog konja zahtijeva potpuno drugačiju tehniku od one koja se koristi za radne. Potkivač je dolazio iz Srbije, obavio posao, a kasnije mu rekao da više nema potrebe dolaziti jer Haris to radi kako treba. Od tada, prvo sebi, zatim prijateljima, a posljednjih godina i profesionalno, potkivanje je postalo njegov svakodnevni posao.

"Zadnje dvije godine radim 50-60 konja mjesečno. To su stalni klijenti. Konj se potkiva svakih 5-6 sedmica, ima taj krug ljudi kojima održavam grla, vodim evidenciju, a i vlasnici", dodaje naš sagovornik, istakavši da je među njegovim klijentima najviše je konjičkih klubova koji se bave sportom i školama jahanja, ali i pojedinaca koji drže jednog ili dva konja, bilo rekreativno ili za galop, dresuru i druga takmičenja. Sportski konj, kaže, posljednjih godina doživljava pravu ekspanziju u Bosni i Hercegovini.

Razlika u potkivanju radnih i sportskih konja nije samo u namjeni, već i u potkovicama i samoj tehnici.

"Radni imaju na sebi grifove sa štolnama koje se koriste za blato i klizav teren, dosta su teži i veći potkovi i koriste se veći ekseri, da bi trpili te terete. Sportski nose dosta manje, tzv. ploče. U slučaju da idu na asfalt nose samo vidie, male kapice, da im se ne bi klizalo. Njima je dovoljno da trpe teret konja i jahača, da ne bi došlo do povrede kopita. Imamo i ove galopske, koji nose aluminijske potkove, bez ikakvih vidia, štolni, čak i ekseri moraju biti ravni s potkovom", pojašnjava nam. No, cilj je uvijek isti – zaštita kopita i sprječavanje povreda.

Cijene potkivanja

Potkivanje, naglašava Haris, nije nimalo jednostavan ni bezopasan posao. Konj se može prepasti i udariti, a postoji i rizik od povreda prilikom zakucavanja eksera koji su oštri poput žileta. Zato se koristi posebna zaštitna oprema: kecelja, rukavice i specijalni alati. Većih povreda, srećom, nije bilo, tek poneka posjekotina, što smatra dijelom zanata.

Većinu materijala nabavlja u Visokom, u radnji koja je na njegovu inicijativu počela uvoziti potkove iz Švedske, dok ono što nedostaje dolazi iz Srbije ili Hrvatske.

Cijene su jasno definisane, potkivanje bez materijala, odnosno samo "ruke" 100 KM, obrezivanje kopita 70 KM, dok su u inostranstvu te usluge višestruko skuplje i dosežu i do 200 eura, zavisno od složenosti zahvata i korekcija koje se rade.

Uvijek je sreća pronaći potkovicu

Haris ima registrovano poljoprivredno gazdinstvo i obrt, a plan mu je da potkivanje uskoro registruje i kao dodatnu djelatnost. Sljedeći korak vidi u nabavci namjenskog kombija koji će opremiti svim potrebnim alatom, čime bi posao podigao na profesionalniji nivo. U februaru ga očekuje i stručno usavršavanje na seminaru za profesionalne potkivače u Hrvatskoj.

Roditelji su ga u početku pitali zašto baš taj težak posao i upozoravali na napor i leđa, ali ljubav prema konjima, kaže, učinila je da mu posao ne pada teško. Okružen je ljudima iz konjarskog svijeta, a prijatelji ga, uz osmijeh, uvijek rado dočekuju.

Potkovica se odavnina smatra simbolom sreće, pa je često isticana na štokovima vrata, a naš sagovornik nam pojašnjava i svoju teoriju ovog narodnog vjerovanja.

"Nama je sreća kad je nađemo, jer ako potkujemo konja i ako nam nakon par dana spadne jedna potkovica džaba nam one tri, ako nemamo četvrte. Zato je uvijek sreća ako je nađeš u stazi da je možeš vratiti", smije se ovaj vlasnik tri engleska punokrvna galopera, namijenjena isključivo ravnim trkama.

Brojna takmičenja

Galopski sport u BiH posljednjih godina dobija na popularnosti, s ponovnim organizovanjem trka u Sarajevu nakon 12 godina pauze, ali i manifestacijama u Bihaću, Sanskom Mostu, Cazinu, Velikoj Kladuši, Bileći i Nevesinju. U zemlji trenutno ima oko 50 do 60 trkaćih konja, a takmičenja okupljaju učesnike i iz regiona i Evrope.

"Ako neko ima nekog konja koji se ostvario zapažene rezultate ide i van BiH, isto tako ima konja koji dolaze iz Mađarske, Srbije čak i iz Njemačke da se takmiče u Bosni", navodi Ganić.

Briga i njega o kopitima konja - da li je potkivanje neophodno?

Mnogo znanja stekao je prateći profesionalne potkivače putem interneta, analizirajući njihove metode i rješenja. No svoj rad ne snima, iako mu često, priznaje, bude žao zbog toga, jer se potpuno posveti poslu i zaboravi na kameru.

"Kopita su čitava nauka", pojašnjava Haris, povlačeći paralelu s ljudskim problemima sa stopalima. "Kao što ljudi imaju problema na primjer sa ravnim tabanima, tako konji imaju s kopitima i onda to treba ispravljati", zaključuje Ganić koji je tradicionalno zanimanje prilagodio savremenim potrebama.

^{*Naslovna fotografija: Ergela Prenj/Haris Ganić}