Miroslav Kecman: Kuća nam je na magarcima – na Grmeču smo za mjesec i po

Vrijedne prijedorske ovčare, koji sa svojim brojnim stadom dnevno pređu i po nekoliko kilometara, obradovali su topiji dani i sve bliži početak proljeća. Već su krenuli put Grmeča, na ljetnu ispašu. Tu će biti do prvog mraza. Borba s vremenskim neprilikama njihova je svakodnevica, ali najviše strahuju od zaostalih mina u Grmeču.

Miroslav Kecman: Ja sam ovčar, to je moja sudbina

Prijedorčanin Miroslav Kecman, kaže da je iza njega četrnaesta zima pod vedrim nebom, s njegovim brojnim stadom. U njegovoj porodici ovčarstvo je tradicija, a kada poslije srednje škole nije bilo posla, kaže, znao je da mu je sudbina biti pastir.

"Moj pokojni djed imao je nešto ovaca, svi smo oko njih uvijek nešto radili, pa i ja. A onda, kada sam završio srednju školu i kada nije bilo posla, odlučio sam da se posvetim ovom pozivu. Tako smo malo pomalo, proširivali stado i danas imamo oko 1.300 ovaca", priča  Miroslav Kecman.

U ruci drži dugi štap, a u stopu ga prate vjerni psi i magarci. I tako svaki dan, korak po korak, zajedno s kolegom Suadom Karahodžićem i ovcama, pješice prelazi kilometar po kilometar.

Težak je to hljeb, ali osmijeh od uva do uva

Svi koji ih sretnu, čim pogledaju njihovo lice išibano vjetrom, znaju da je težak hljeb koji oni zarade. Međutim, od njih to nećete čuti. Osmijehom dočekuju i ispraćaju, rado popričaju s ljudima, ljubazni su, brinu da ovce ne zalutaju na njive sa žitom i idu preko livada.

Suad je rodom  iz Velike Kladuše. Kaže i on u stadu ima nešto svojih ovaca. Godinama živi pod vedrim nebom.

"Navikli smo mi na sve. Ali ako me baš pitate šta nam zna biti najteže, to je onda kada pada ledena kiša i kada dođe vrijeme da se ovce ojagnje", kaže Suad.

Dok priča, jedno oko mu uvijek "luta" po stadu, pa se zatrči do onih ovaca koje žele preći na žitna polja, kako bi ih vratio. Niko od njih životinje ne tuče. Samo mašu prutićima u vazduhu, a one već dobro znaju da je to znak da su došle do granice preko koje ne smiju i poslušno se vraćaju.

Do Grmeča preostalo mjesec i po dana hoda

Dolazak toplijih dana, obradovao je ovčare, koji spavaju pod vedrim nebom.

"U stopu nas prati devet magaraca, dva konja i sedmoro obučenih, poslušnih pasa. Naša kuća je na magarcima. Spavamo u šatorima i tako svaki dan", priča Miroslav.

Goran Mačkić: Ovčar s Manjače mjesecima pod vedrim nebom sa 650 ovaca

Pred njima je dug put i još mnogo dana hoda do plodnih livada divljeg Grmeča.

"Idemo od Prijedora, pa preko Oštre Luke, Brdara, Sanskog Mosta, Lušci Palanke, Jelašinovaca i Dabra. I tako stižemo na  Grmeč, gdje ostajemo do prvog mraza. Na Grmeču nema toliko vukova, koliko ima medvjeda. Oni ljudima napadaju i krave. Jednom sam samo imao bliski susret s medvjedom, napao mi je ovce i ubio dvije", kaže on.

A Suad je proračunao da im je do Grmeča preostalo još tačno 145 dana hoda sa stadom.

Mine, zaostale iz rata, najveća briga

Nije lako ići grmečkim vrletima i paziti na 1.300 ovaca, naročito kada se uzme u obzir da, nažalost, na ovom području još uvijek  ima mina, zaostalih iz proteklog rata, kažu ovčari. Često ovce vode "tik" uz oznake minskih polja.

"Nije nam baš lako doći na odredišta na Grmeču. Još uvijek ima minskih područja na tom terenu, označena su, ali i po njivama ima mina zaostalih od rata. Prošle godine tu je nastradao jedan pastir", priča Miroslav Kecman.

I dok ovi hrabri ovčari pričaju o minskim poljima, uvjeravaju i sebe i druge da dobro znaju put i da je najvažnije da se u Grmeču pridržavaju minskih oznaka.

I u drugom životu, bio bih ovčar

Iako je ovčar suočen s mnogo odricanja, odvojen je od porodice, spava pod vedrim nebom, a kabanica i priglavci su mu u olujne i snježne dane "najbolji prijatelji", Miroslav kaže i da se rodi ponovo, radio bi isto.

"I u drugom životu, išao bih za ovcama. Najljepše je sa životinjama i narodom, ali je najgore što su sva naša sela sve više pusta", priča Miroslav kojeg kod kuće u Prijedoru čekaju supruga i dva sina.