Otkrivamo šta su mikotoksini, koliko su opasni, i šta sve možemo preduzeti, kako bi neutralisali njihovo štetno dejsto.
Pljesnivost hrane nam je otprilike svima poznata, pogotovo kada su promjene na namirnicama vidljive golim okom. Prilikom proizvodnje i skladištenja komponenti za proizvodnju stočne hrane dolazi do kontaminacije određenim rodovima plijesni, koje su sposobne da produkuju specifične metabolite, pod nazivom mikotoksini.
Često nismo ni svjesni da se mikotoksini nalaze u hranivima, zbog toga što su nevidljivi za ljudsko oko. Za naše uslove značajni rodovi plijesni koji se javljaju kao kontaminenti hraniva su Aspergillus i Fusarium sa svojim vrstama. Ove plijesni su sposobne da proizvedu nekoliko stotina vrsta mikotoksina, a najznačajniji od njih su: Aflatoksin, Trihoteceni, Zearalenon, Fumonizin, Ohratoksin. Ove hemijske materije ispoljavaju štetno dejstvo na ogranizam životinja, u vidu kancerogenosti, teratogenosti, dovode do oštećenja jetre i bubrega, takođe, ispoljavaju estrogene efekte na reproduktivne organe, koji su ogledaju u vidu steriliteta, pobačaja, mrtvorođenih plodova.
Značajno je napomenuti da mikotoksini ispoljavaju svoje dejstvo postepeno i kroz duži vremenski period, mnogi mikotoksine nazivaju "tihim ubicama farme", upravo zbog toga što simptomi na životinjama ne moraju uvijek biti jasno ispoljeni. Međutim ekonomski i proizvodni parametri farme će svakako biti narušeni. U situaciji kada su simptomi na životinjama jasno izraženi, radi se o ozbiljnoj mikotoksikozi, koja zahtijeva neodložan tretman. Poljoprivrednici najčešće uoče promjene na spolnim organima u vidu vulvo-vaginitisa, pogotovo kod tek oprašene prasadi, takođe, izostank estrusa, probleme sa plodnošću, promjene na koži.
U našim uslovima proizvodnje najveći problem predstavlja kukuruz, žitarica koja je procentualno najzastupljenija u ishrani domaćih životinja, takođe značajni su ječam, tritikale, pšenica. Žitarice mogu biti inficirane sa više vrsta plijesni, koje proizvode više vrsta mikotoksina, a oni jedan drugom pojačavaju dejstvo. Treba dodati činjenicu da žitarice mogu biti kontaminirane na samoj njivi, u toku vegetacije, ali i u samom procesu skladištenja i čuvanja. Razvoju plijesni svakako pogoduju uslovi sa povišenom vlagom, i u sezonama sa takvim klimatskim uslovima možemo očektivati otežanu situaciju. U ne malom broju slučajeva, dešava se da same životinje odbijaju da jedu hranu u kojoj su prisutni mikotoksini, a svinje su tu pravi majstori, da otkriju kontaminiranu hranu.
Put mikotoksina od žitarica do čovjeka vodi preko namirnica animalnog porijekla. Ako životinje jedu hranu koja sadrži mikotoksine, možemo očekivati da i njihovi proizvodi sadrže iste. Svi se sjećamo kolika se prašina digla oko prisutnosti mikotoksina u mlijeku i utvrđivanju normativa i dozvoljenih količina, ništa manje su ugroženi meso i jaja. Što se tiče štetnog uticaja mikotoksina na organizam čovjeka, dokazani su kancerogeni i heptotoksični efekti. Veliki problem, kao i kod životinja, predstavlja dugotrajna izloženost.
Prema nekim podacima FAO, više od 25% hrane na svjetskom nivou je kontaminirano ovim štetnim materijama.
Što se tiče same borbe protiv mikotoksina, ona treba da bude detaljna i strategijska. U vremenu moderne poljoprivrede veliki je luksuz prepustiti situaciju samoj sebi. Borbu započinjemo još na njivi pravilnim i blagovremenim tretmanom i zaštitom usjeva, najčešće se radi o fuzariozi zrna. Prilikom transporta i skladištenja voditi računa o higijeni. Žitarice treba smjestiti u očišćena i dezinfikovana skladišta , skladištiti zrno sa vlagom ispod 13%.
U samom procesu proizvodnje smjesa za ishranu životinja, obratiti pažnju na higijenu mješaona i opreme za manipulaciju stočnom hranom. Preporuka je prilikom proizvodnje silaže, kao i izrade gotovih smjesa, koristiti preparate koji djeluju kao vezivači i inaktivatori, oni će svojim dejstvom uništiti i neutralistati mikotoksine. Uglavnom se radi o preparatima na bazi minerala , najčešće zeolita, miješaju se sa hranivima prilikom proizvodnje stočne hrane.
Kontrola i merenje nivoa mikotoksina u namirnicama koje učestviju u ishrani ljudi, takođe je jedan od veoma važnih vidova borbe.
Generalno, "priča" oko mikotksina nije ni malo bezazlena i naivna. Gledano sa stanovišta samog poljoprivrednika zahtijeva ozbiljan pristup i preduzimanje svih preporučenih mjera i postupaka, kako bi se štetne posljedice po zdravlje svele na minimum.
Tagovi
Autor