Sinonim: - | Engleski naziv: Fig | Latinski naziv: Ficus carica L.
Smokva je jedna od najstarijih kultiviranih voćaka na svijetu i pripada porodici dudova (Moraceae). Prema pronađenim fosilnim ostacima, zaključeno je da se smokva uzgajala mnogo prije pšenice i ječma i time predstavlja prvi primjer organizovane poljoprivredne proizvodnje. Porijeklom je iz Male Azije, između istočne Turske i sjeverne Indije. Životni vijek stabla kreće se od 50 do 70 godina.
Smokva je toploljubiva (termofilna) voćna vrsta. Otpornost smokvinih stabala na hladnoću u većoj mjeri ovisi od zrelosti njezina drveta. Tokom mirovanja vegetacije može izdržati temperature od -15 °C iako ne podnosi duže vrijeme temperaturu ispod -10 °C. Uz navodnjavanje i temperaturu od 35 °C smokva daje izvrsne proizvodne rezultate s visokom kvalitetom plodova. Stariji, dozreli ljetorasti smokava sadržavaju manje vode (dehidrirani su, pa ne može doći do pojave leda u čelijama) pa su bogati smolom i škrobom, sastojcima koji predstavljaju izvrsnu zaštitu od mraza.
Smokve rastu na nepristupačnim, krševitim položajima gdje plodonose bez ikakve ljudske brige, ali to ne znači da joj se ne mora osigurati dovoljna količina vode u pojedinim fazama vegetacije. Za uzgoj smokava potrebno je oko 800 mm oborina godišnje. Budući da ima vrlo dobro razvijen korijenov sistem, relativno dobro podnosi sušu i uzgoj na nekultiviranim terenima. U potrazi za vodom korijen se prilagođava strukturi tla i matičnom supstratu, prodirući čak i kroz pukotine stijena. Ipak, u savremenim nasadima s ugrađenim sistemom kap po kap korijenov sistem se razvija u plitkom sloju tla iz razloga što tamo nalazi dovoljne količine vode.
Smokva zahtijeva plodna, rastresita i lakša tla. Dobro se adaptira (prilagođava) na različite tipove tala zbog tolerantnosti na sušu, zaslanjenost, klorozu (žuticu pri nedostatku željeza) i aktivni kalcij. Izrazito dobro joj odgovaraju aluvijalna tla, dolomitne trošine, krečna tla (vapnenačka) i posmeđene crvenice. Optimalna vrijednost pH se kreće između 6 i 7,8.
Priprema tla sastoji se od ravnanja terena, uklanjanja suvišnog kamenja i panjeva, duboke obrade i osnovne (meliorativne) gnojidbe kojoj je cilj poboljšanje plodnosti tla sve do dubine prokorijenjivanja budućih sadnica. Slijedi iskolčavanje parcela, između njih putne mreže, pa zatim redova i obilježavanje sadnih mjesta u redu. Zatim se kopaju jame za sadnju dubine 40 cm i širine 50 cm na rigolanom tlu. Ukoliko se radi o tlu koje nije duboko orano, onda su dimenzije sadnih rupa nešto veće. Pri izbacivanju zemlje iz jame, potrebno je pripaziti da se ne pomješaju oranični, površinski sloj i dublji sloj (mrtvica), jer se trebaju vratiti, a da ne zamjene položaj u profilu. Prije podizanja smokvinih nasada, u više navrata, tokom tri godine, treba sprovesti kalcizaciju i to unošenjem kreča (vapna) u tlo u količini od 2-3 t/ha.
Smokva se može razmnožavati na tri osnovna načina:
Prema boji plodova razlikuju se tri skupine: zeleno-žuti plodovi, ljubičasti i purpurno crni. U uzgoju je proširen velik broj sorti smokava koje se međusobno razlikuju po kvalitetu plodova i čitavom nizu gospodarskih osobina (Miljković, 1991.). Uočeno je različito reagiranje pojedinih sorti na ekološke uvjete, zato se prišlo izboru sortimenta za svako ugojno područje.
Smokva u slobodnom uzgoju teži piramidalnoj te manje-više raširenoj formi krošnje. U uzgoju smokve koriste se prostorni uzgojni oblici kod kojih su grane raspoređene u svim pravcima. Najčešći uzgojni oblici su piramida i vaza.
Prije sadnje, sadnicama se skrati korijenje pa se korijen kratko namoči u posudi sa smjesom ilovače i goveđeg stajnjaka. Na tako pripremljenu i postavljenu sadnicu stavlja se sloj tla koji pokrije korijen i zbije se na način da ne ostane većih zračnih šupljina, vodeći računa da sadnica bude postavljena na dubinu do koje je bila i u rasadniku. Na sloj tla iznad korijenja dolazi gnojivo, a na njega preostali dio tla. Gnojivo ne smije doći u direktan kontakt s korijenovim žilicama. Nakon obavljene sadnje vrši se zalijevanje i to u zdjelice (uzdignuta brazda u obliku kruga oko sadnice), koje se oblikuju nakon površinskog zatrpavanja sadnih jama. Razmak sadnje, odnosno gustoća sklopa, ovisi od bujnosti sorte i podloge, uzgojnog oblika i plodnosti tla. Optimalan razmak između redova je 6 m, a u redu između sadnica 4-5 m.
Nakon sadnje sadnica obavlja se rez s ciljem formiranja određenog uzgojnog oblika, a kada stablo pređe u reproduktivnu dob, svake slijedeće godine obavlja se rez s ciljem održavanja kondicije stabla i osiguranja visokog prinosa. Najčešće se izvodi kombinacija zimske i ljetne rezidbe. Vrste rezidbe kod smokve su: prorjeđivanje (uklanjanje izbojaka do osnove), prikraćivanje (skraćivanje dužine izbojaka) i savijanje (dovođenje izbojaka u odgovarajući ugao razgranjenja u odnosu na osnovnu granu). U uvjetima navodnjavanja za rane sorte rezidba se obavlja poslije berbe, a kod kasnih sorti u maju.
U prvom intervalu gnojidbe, tokom jeseni (ili odmah nakon berbe) u tlo se unosi kompleksno gnojivo NPK s malo azota, a više fosfora i kaljia. Unosi se i stajski gnoj ali svake treće godine. U drugom intervalu, u rano proljeće, gnojidba se sprovodi s UREOM 46%, dok se trećem intervalu unosi KAN 27%.
Meliorativnom gnojidbom unosi se stajski gnoj tokom rigolanja i to u količini od 40-50 t/ha. Na siromašnim tlima unosi se 600 kg/ha fosfora i 700 kg/ha kalija (2300 kg/ha NPK 5:20:30), dok se na srednje i dobro opskrbljenim tlima s hranivima spomenute količine gnojiva smanjuju. Naime, mala količina azota potrebna je iz razloga što pospješuje rad bakterija koje vrše mineralizaciju zaoranih biljnih ostataka. Tokom jeseni organskom gnojidbom se unosi organsko odnosno stajsko gnojivo
Nedostatak vode uzrokuje pucanje plodova i razvoj gljivičnih oboljenja. U novije vrijeme za natapanje smokvinih nasada koristi se sistem kap po kap. Sistem je ekonomičan jer je jeftin, voda ne otječe s površine, isparava u neznatnim količinama, ne narušava se struktura tla, ne stvaraju se uvjeti za nastanak pokorice i opskrbljuje se samo zona oko smokvina korijena. Negativne strane su u pogledu začepljenja kapaljki, oštećenja koja čine glodari i sunčeve zrake jer su cijevi načinjene od polietilena.
Iako stabla smokve rano rode, s gospodarskog gledišta značajan urod manifestira se tek između 5. i 7. godine njihovog uzgoja. Najveći dio ubranih plodova konzumira se u svježem stanju. Berba se obavlja od jula do oktobra i to u nekoliko navrata zbog neravnomjernog dozrijevanja plodova. Plodovi se beru s peteljkom i nemaju sposobnost dozrijevanja nakon branja. Berba se obavlja u rukavicama kako bi se spriječio kontakt ruke sa smokvinim mlijekom (bijeli sok u peteljkama plodova i listova) koje iritira kožu. Najbolje je brati u ranim jutarnjim satima kada nema rose.
Smokve se slažu u plitke gajbe u kojima se nalaze ulošci s mjestima za svaki plod odvojeno, tako da se onemogući njihovo dodirivanje, a time i kvarenje. Čuvaju se u hladnjačama na temperaturi od 0-4 °C i relativnoj vlažnosti zraka od 85 %. U takvim uvjetima uspješno se mogu očuvati 15-21 dan.
Plodovi smokava koji će biti korišteni za sušenje moraju biti potpuno zreli jer tada sadržavaju najveću količinu šećera. Mogu se sušiti na suncu ili u sušionicama. Prije sušenja smokve se sumpore da bi se spriječila pojava plijesni, gljivica, bakterija i ličinki muha ili se uranjaju u morsku vodu.
Izvor: Doc.dr.D. Vego, Doc.dr.I. Ostojić, N. Rotim, dipl.ing; Smokva; Mostar, 2008
ukupno: 12, aktivno: 9, neaktivno: 3
Bjelica
Bružetka bijela
Bružetka crna
Padovanka bijela
Petrovača bijela
Petrovača crna
Šaraguja
Signora
Termenjača
Vodenjača
Zamorčica
Zimica