Bazga (Zova)

Zova je većinom drvenasta biljka, dok se rjeđe mogu naći kao zeljaste višegodišnje biljke, a pored nekoliko narodnih imena u BiH se najviše koristi ime za ovu biljku zova. Poznato je 40-tak vrsta zove, a sve su pripadnice roda Sambucus. Rasprostranjene su uglavnom na sjevernoj hemisferi.

Poznata su višestruko korisna svojstva zove. U kori se nalazi tvar koja štiti čovjekovo tijelo od napada virusa, plod je bogat vitaminom C i njegov potencijal za ljudsko zdravlje tek treba istražiti. U BiH naročito u ruralnim sredinama se zova koristi samo u proizvodnji soka i kao sušena, dok se u drugim zemljama odavno koristi za potrebe farmaceutske i prehrambene industrije. Zova se može koristiti i u ukrasne svrhe. Služi i kao bioindikator, jer uspijeva u pojačanim uvjetima onečišćenosti zraka pa je pokazatelj povećanog zagađenja u prostoru.

Može se razmnožavati generativno (sjemenom) i vegetativno (reznicama). U komercijalne svrhe zova se vegetativno razmnožava pri čemu se koriste zrele, zelene i poluzelene reznice.

Zova i otrovnost

Većina se vrsta zove navodi kao otrovne biljke. Otrovni su nezreli plodovi Sambucus nigra, a toksini se nalaze i u kori, listovima i mladicama. Sadržava tri toksina - sambunigrin, prunasin i holokalin. Indikatori otrovanja zovom su mučnina, povraćanje i proljev, bolovi i grčevi u trbuhu.

Agroekološki uvjeti uzgoja zove

Temperatura

Zova uspijeva u područjima gdje prosječna mjesečna temperatura u oktobru varira od 7,2 do 15 °C. Zova cvate dosta kasno, od maja do augusta, stoga rijetko strada od proljetnih mrazeva.

Voda

Zova se svrstava u biljne vrste koje imaju visoke potrebe za vodom. Može se uzgajati u područjima koja imaju 700 mm oborina godišnje. Često i pretežno se nalazi uz obale rijeka.

Tlo

Korijen se zove prostire plitko pa joj je potrebno osigurati dovoljno vlage, posebno u vrijeme rasta plodova - u ljeto. Važan je pažljiv odabir lokacije kako bi se smanjio potencijalni utjecaj suše.

Sistem uzgoja i gustoća sklopa sadnje zove

Zova prirodno raste kao grm ili stablo. U prostorima Europe rašireniji je uzgoj u obliku stabla, s visinom debla od 80 do 100 cm. Pri ovakvom se uzgojnom obliku postiže veći prirod, a grmoliki svoje prednosti pokazuje u manjem povijanju grana.

Broj sadnica po jedinici površine ovisi o uzgojnom obliku, bujnosti sorte, mehanizaciji i ekološkim uvjetima uzgoja. Najčešće se u obliku stabla sadi u razmacima od 5 x 4 do 6 x 5 m, a u uzgoju u obliku grma razmak je unutar reda 2,5 do 3,5 m.

Sadnja zove

Sadi se u jesen ili proljeće. Jesenskom se sadnjom postiže potpuniji rast korijena i pravovremeno kretanje vegetacije u proljeće pa se jesenska sadnja preporučuje pred proljetnom. Ipak, problem jesenskoj sadnji mogu predstavljati voluharice. Proljetna se sadnja preporučuje jedino u brdsko - planinskim uvjetima, gdje postoji opasnost od zime i smrzavanja.

Budući da se glavnina korijenja rasprostire na 10 do 20 cm pa je prije sadnje potrebno tlo pripremiti oranjem na 40-tak cm dubine. Oranje se preporučuje obaviti u augustu.

Gnojidba zove

Standardnom gnojidbom dodaje se 600 do 800 kg NPK gnojiva godišnje, a azot se daje u dva puta - u proljeće i jesen u jednakom omjeru. Godišnje je potrebno 50 do 80 kg azota po ha.

Rodnost i berba zove

Stablo bazge rodi već druge godine nakon sadnje pa rađa redovno svake godine s prosječno 20 - 30 kg plodova po biljci. Najčešće se povećavanjem prinosa smanjuje kvalitet ploda. Berba se obično obavlja u fazi kada svi plodovi postignu plavocrnu boju, ali optimalan rok berbe ovisi o namjeni plodova. Često dolazi do neuravnoteženog sazrijevanja plodova pa je potrebno obavljati višekratnu berbu.

OPREZ! Paziti da se među ubranim plodovima ne nađu zeleni plodovi, jer sadrže otrovne glikozide sambunigrina.

Izvor:

• Jemrić, T.: Bazga - važnost, uporaba i uzgoj, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2007.