Lucerka

Lucerka se uzgaja na svim kontinentima, a od europskih zemalja najveći je proizođač Francuska. Za prehranu domaćih životinja može se koristiti u zelenom stanju ispašom i košnjom, kao sijeno, silažu i brašno.

Morfološka svojstva

Korijen je vretenast, prodire duboko u tlo (oko 5 m), ali najveća masa nalazi se u oraničnom sloju (30 cm dubine). Češća košnja u godini zasnivanja lucerišta slabi razvoj korijenovog sistema. Lucerka nakon svake košnje oblikuje nove stabljike. Do početka cvatnje ona je zeljasta, sočna, meka i ispunjena vodenasto-staklastom srži. Od cvatnje na dalje stabljika postaje sve grublja, a srž se suši, stišće i nastaje šupljina, zato se s košnjom ne smije zakasniti. List lucerke sastoji se od glavne lisne peteljke koja na vrhu završava listićima, a sa svake strane razvija još po jedan listić. Listići su slabo dlakavi, najčešće jajolikog oblika, ali mogu biti i eliptičnog, okruglastog, lancetastog itd. Lucerka je stranooplodna i jednim dijelom i samooplodna biljka. Plod je spiralno uvijena mahuna, a u njoj se nalazi do 10 sjemenki (najčešće pet). Masa 1 000 sjemenki iznosi 2 – 2,5 grama, a hektolitarska težina oko 75 – 80 kg.

Agroekološki uvjeti za uzgoj

Toplina

Minimalna temperatura za klijanje kreće se između 1 i 2 °C, a optimalna između 25 – 30 °C. Mlade biljke stradavaju pri temperaturi od -5 °C, a u kasnijoj fazi razvoja otpornost na niske temperature povećava se do -15 °C.

Svjetlo

Za rast i razvoj treba dosta svjetlosti, koju treba osigurati pravilnim sklopovima i dobrim rasporedom biljaka.

Voda

Lucerka je najosjetljivija na nedostatak dovoljne količine vode u prvoj godini uzgoja jer joj korijenov sistem još nije prodro u dublje slojeve tla. U kasnijim godinama otpornost na sušu se povećava jer može koristiti vodu iz dubljih slojeva tla. Dobro reagira na navodnjavanje, ali ne podnosi visoke podzemne vode.

Tlo

Najbolje uspijeva na dubokim, plodnim pjeskovito-glinastima ili glinasto-pjeskovitim tlima, umjereno vlažnim, slabo kisele, neutralne ili slabo bazične reakcije. Najbolja su tla černozem, s dovoljno vapna i fosfora i aluvijalna tla.

Loša tla potrebno je hidro- i agromelioracijama osposobiti za proizvodnju lucerke. Kiselim tlima treba dodati vapno, magnezij, molibden i bor uz dobru obradu. Manje kisela tla (pH 5,5 – 6,0) treba duboko orati na 40 – 45 cm i jače gnojiti stajskim i većim količinama mineralnih gnojiva.

Agrotehnika za proizvodnju

Plodored

Lucerka je višegodišnja kultura pa se na istoj površini uzgaja oko 4 do 6 godina. Najbolje predkulture su joj okopavine gnojene stajskim gnojivom i žitarice.

Obrada tla

Ukoliko su lucerki predkulture strne žitarice ili druge rane kulture, potrebno je odmah nakon žetve tih kultura obaviti pliće oranje (na 10 cm dubine), zatim proći tanjuračom, drljačom i valjkom da bi se tlo usitnilo. U prvoj polovici augusta treba obaviti oranje na oko 20 cm dubine i potom ravnanje tla, a u jesen duboko oranje.

Gnojidba

Pri planiranju gnojidbe za lucerku moramo imati na umu činjenicu da obradu tla izvodimo samo u zasnivanju, pa samo tom prilikom možemo oranični sloj potpuno opskrbiti potrebnim hranivima. Znači, pri zasnivanju lucerišta, ovisno o plodnosti tla, trebalo bi dati oko 50 kg/ha azota (N), oko 250 – 300 kg/ha fosfora (P2O5) i 200 – 250 kg/ha kalija (K2O). Idućih godina uzgoja lucerke potrebno je u jesen nakon predzadnje košnje gnojiti 200 – 300 kg/ha kompleksnih gnojiva u kojima ima malo azota, a više fosfora i kalija. Tada bi trebalo gnojiti sa oko 20 kg/ha azota, oko 50 – 60 kg/ha fosfora i oko 80 g/ha kalija.

Sjetva

Lucerka se može sijati u jesen i u proljeće. Sjetvu treba obaviti dovoljno rano, u drugoj polovici augusta, da se mlade biljke što bolje razviju i zakorijene do nastupa zime. U proljetnoj sjetvi sije se krajem marta i početkom aprila da se biljke dovoljno razviju do ljeta, kada nastupa sušno razdoblje i visoke temperature. Sjetva se može obavljati ručno i specijalnim sijačicama za sitnosjemene kulture. Ove sijačice troše oko 15 kg sjemena/ha i postižu sklop oko 500 biljaka/m2. Razmak između redova treba biti 10 – 15 cm. Može se sijati u smjesama, ali ipak je najbolje sijati lucerku u čistoj kulturi.

Njega usjeva

Odmah nakon sjetve obavlja se valjanje. U mladom lucerištu vrlo je važno suzbijati korove jer će se u protivnom oni razviti bolje od lucerke i zagušiti je. Drljanje se sprovodi poslije košnje. U sušnim razdobljima sprovodi se navodnjavanje.

Korištenje lucerke

Vijek trajanja može joj biti i do 7 godina. Koristi se za prehranu domaćih životinja (kosi se u početku cvatnje). Koristi se u obliku sijena (suši se na toplom zraku ili uz pomoć raznih uređaja), silaže i dehidriranjem, kada se postiže izvrstan kvalitet stočne hrane.

Izvor: Prof.dr.sc. M. Gagro; Industrijsko i krmno bilje; 1998.

Djetelina bijela je višegodišnja zeljasta biljka s razvijenim podzemnim i nadzemnim vriježem i poleglom stabljikom koja se zakorjenjuje na čvorovima. Dužina stabljike iznosi 5 – 30 (49) cm. Listovi imaju eliptične liske nazubljenog ruba i s peteljkama su dugi do 20 cm. Cvjetovi su bijeli, žučkastobijeli ili katkad ružičasti. Po 30 – 80 cvjetova skupljeno je u glavičaste, rahle cvati, promjera oko 2 cm. Mahuna je linearna, spljoštena, s 3 – 4 sjemenke koje su isprva žute, a kasnije smeđe boje. Biljka proizvede 1 000 – 10 000 sjemenki koje su klijave u tlu 2 – 3 godine. Masa 1 000 sjemenki je 0,50 – 0,75 grama.

Cvjeta u maju i junu. Visoko je vrijedna krma, s velikim udjelom bjelančevina i drugih aktivnih tvari i nakon cvjetanja. Fiksator je azota u tlu. Bijela se djetelina može uzgajati na vlažnim travnjacima, u višegodišnjim krmnim kulturama, u vrtovima, voćnjacima i na ruderalnim staništima (uz putove, rijeke, po nasipima i sl.).

Izvor: Dr. sc. M. Knežević; Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore; 2006.

Djetelina crvena najprije se koristila kao ljekovita biljka, a danas se uzgaja kao visoko cijenjena krmna kultura. Daje veoma kvalitetnu krmu i u tlu ostavlja oko 100 kg/ha azota, što značajno popravlja strukturu tla i zato je jako dobra predkultura za većinu ratarskih kultura.

Morfološka svojstva

Korijen je vretenast, dobro razvijen, dobre usisne snage i prodire u tlo do dubine od 1,5 m, a u širinu i do pola metra. List se sastoji od glavne peteljke, na kojoj se razvijaju tri listića, jajolika oblika obrasla dlačicama. Stabljike narastu do 50 cm. Cvjetovi su skupljeni u glavicu crvene boje. Plod je mahuna u kojoj se nalazi jedna sjemenka. Masa 1 000 sjemenki teži oko 1,7 grama.

Agroekološki uvjeti za razvoj

Odgovaraju joj nešto više proljetne temperature bez većih ljetnih vrućina. Otpornost na niske temperature ovisi o sortimentu, agrotehnici i načinu korištenja. Crvena djetelina ne smije biti previsoka kada ulazi u zimu, a mora skupiti dovoljno rezervnih hraniva u korijenu. Zato je treba pravodobno prestati kositi (košnja, ispaša). Dobro uspijeva na srednje teškim, zbijenim ali propusnim tlima. Odgovara joj slabo kisela reakcija tla.

Agrotehnika za proizvodnju

Najbolje predkulture su joj okopavine gnojene stajskim gnojivom (krompir, šećerna repa) i žitarice ako se crvena djetelina sije u jesen. Plodored joj iznosi 5 i više godina. Obrada tla ista je kao i za lucerku. Tlo mora biti usitnjeno i mrvičaste strukture. Gnojidbom je potrebno unijeti oko 50 kg/ha azota, 150 kg/ha fosfora i 200 kg/ha kalija.

Najbolje je sijati čistu djetelinu i to u prvoj polovici septembra. Sjetva se obavlja ručno ili sijačicama na razmak od oko 12 – 14 cm pa se obavlja drljanje laganim drljačama kako bi se sjeme pokrilo i nakon toga sprovodi se valjanje. Najbolje je crvenu djetelinu sijati s talijanskim ljuljem i to 16 kg/ha crvene djeteline i 5 kg/ha talijanskog ljulja ili u kombinaciji s klupčastom oštricom (6 kg/ha) ili mačjim repkom (4 kg/ha).

Izvor: Prof.dr.sc. M. Gagro; Industrijsko i krmno bilje; 1998.

Djetelina inkarnatka je jednogodišnja vrsta. Može se sijati u ljetno-jesenskom roku, prezimljuje i koristi se slijedećeg proljeća u martu i junu kao odlična stočna zelena hrana. Prednost joj je što je vrlo pogodna za uzgoj u kombinaciji s jednogodišnjim krmnim kulturama. Upotrebljava se za zelenu gnojidbu na siromašnim zemljištima u voćnjacima, vidnogradima i sl.

Može izdržati temperaturu do -10 °C i odgovara joj pH tla od 5,5 – 7,5. Sije se u krajem marta i početkom aprila ili u jesen u septembru s 28 – 30 kg/ha sjemena. Međuredni razmak iznosi 16 – 18 cm, a dubina sjetve 2 cm.

Izvor: Dr. B. Mišković; Krmno bilje; 1986.

Djetelina perzijska jedna je od pogodnijih vrsta za ishranu stoke u svježem stanju jer je vrlo sočna. Bogata je nektarom i odlična za pašu pčela. Osjetljiva je na niske temperature i ne podnosi jače mrazeve. Najviše joj odgovara pH tla 6 – 8.

Može se uzgajati kao ozimi ili jari usjev, kao naknadni ili postrni usjev pa je pogodna za uzgoj za zelenu gojidbu. Može se uzgajati u monokulturi ili u smjesi s jednogodišnjim i višegodišnjim travama. U jesenjem roku može se sijati s talijanskim ljuljem ili u ljetnom roku sa sudnaskom travom. Bolje prinose daje kao ozima kultura.

Odlikuje se veoma brzom regenaracijom i daje 2 – 3 otkosa. Prinos svježe zelene mase iznosi približno 69 – 70 t/ha, sijena 13 – 15 t/ha, a sjemena 250 – 300 kg/ha.

Izvor: Dr. B. Mišković; Krmno bilje; 1986.

Djetelina podzemna je jednogodišnja, brzorastuća vrsta djeteline. Karakteristika ove vrste je geokarpija, što znači da djetelina sama zasijava svoje sjeme. Zbog ove prirodne osobine, koristi se kao višegodišnja biljka. U pogledu uvjeta za rast nije zahtjevna, pa raste i na 2000 m nadmorske visine. Pogodna je za proizvodnju krme, i to pogotovo za jesensku pašu. Zbog široko razvijenog korijenovog sistema tvori gusti travnati pokrov, a tlu postaje stalan izvor organske tvari. Preporučuje se prije svega za sjetvu u smjesama za siderat i u mješavinama s kojima rijetkom košnjom želimo spriječiti eroziju tla (u vinogradima i voćnjacima).

Djetelina švedska je biljka hladnog i vlažnog podneblja. U usporedbi sa crvenom i bijelom djetelinom, švedska djetelina ima slabiju proizvodnu sposobnost i hranidbenu vrijednost. Unatoč tome, ovo je važna djetelina na vlažnim, teškim i slabijim tlima. Dobro podnosi niske temperature, pa je pogodna za sjetvu i na višim staništima. Obično je ne proizvodimo u čistoj kulturi, već je uključujemo u travne smjese s travama za sjetvu na teškim i vlažnim tlima.

Smiljkita roškasta višegodišnja je biljka visine 5 – 40 (60) cm. Stabljika je polegla ili se uzdiže. Listovi su sastavljeni od 5 duguljasto-jajolikih liski koje su na vrhu šiljaste. Dvije su liske sasvim uz stabljiku, a slične su palističima. Palističi su reducirani na kratke bodlje ili žljezdane kvržice. Cvjetovi su žuti, po 4 – 6 složeni u štitaste cvatove, na dugačkoj stapci. Mahune su linearne, duge oko 3 cm, složene u obliku zvijezde. Sjemenke su okruglasto-jajolike, smeđe do crvenkaste boje s crnim mrljama. Masa 1.000 sjemenki iznosi 2 grama. Cvjeta od maja do septembra ili čak oktobra. Staniše su joj suhe livade i pašnjaci, lucerništa i djeteliništa te ruderalna staništa.

Izvor: Dr. sc. M. Knežević; Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore; 2006.