Vrijeme provedeno sa konjima iz Konjičkog kluba "Stina" višestruko se isplati

Konjički klub "Stina" djeluje službeno od 2009. godine. Od tada raste po broju članova, rekreativaca, grla, ali i po broju nagrada koje su članovi kluba osvojili diljem regije. Posebno treba istaknuti prvo mjesto Balkana iz 2012. godine, koje je osvojila današnja trenerica Melani Pejić, tada kao sedamnaestogodišnja djevojka u disciplini Endurance u kojoj nema kategorizacije prema dobi, a u konjičkom sportu svakako nema razdiobe na žene i muškarce, djevojčice i dječake. Nebitno je kojeg ste spola ukoliko želite biti dio ekipe, dio konjičkog kluba.

Ali itekako je važno imati ljubav prema ovom sportu i načinu života jer su također potrebni vrijeme i strpljenje, konstantno ulaganje i učenje, kao i veliko poštovanje prema plemenitoj životinji. Tu su takođe i brojna odricanja u drugim aspektima života, bez kojih kao i u drugim područjima djelovanja, nema ni uspjeha.

A počelo je iz ljubavi, kako kaže Melani. "Naša pokojna baka je u davno vrijeme jahala, a i tata je imao ljubav prema konjima pa kada je vidio da smo i mi djeca iskazala ljubav prema njima, najprije smo kupili jednog konja pa drugoga i tako je krenulo."

Posebno terapijsko jahanje za djecu

Uspjeh svih članova kluba, od kojih se dvadesetak bavi profesionalno ovim sportom, nisu samo nagrade niti gostoprimstva na raznim natjecanjima u Sovićima, u općini Grude gdje je klub stacioniran. Uspjeh je i svojevrsna evolucija kluba i onoga što predstavlja jer je 16 grla, koliko ih ima na farmi, dostupno i za terapijsko jahanje, za djecu sa posebnim potrebama i to potpuno besplatno.

"Terapijsko jahanje smo počeli raditi isto iz ljubavi i njega ne naplaćujemo te smo od početka taj dio u potpunosti maknuli iz poslovnog, komercijalnog dijela poslovanja kluba. Trenutno imamo 20 redovnih štićenika i nekih koji dolaze rjeđe, a sa svima smo postali prijatelji. Imamo jednog dječaka iz Međugorja koji je navršio pet godina i nedavno je prohodao zahvaljujući jahanju i tome što je njegova mama bila uporna jer treba dolaziti iz Međugorja koje je udaljeno sat vožnje dva do tri puta tjedno, ali dječak je prohodao", sa neskrivenim oduševljenjem govori trenerica. Sa istim žarom priča i o djevojčici Anđeli, koja je s cerebralnom paralizom uspjela uskladiti jahanje, srednju i glazbenu školu i natječe se u konjičkom sportu te je državna prvakinja u natjecanju osoba sa posebnim potrebama.

Što se tiče samog odnosa konja i čovjeka, konja i djeteta, ona naglašava: "Konj osjeti je li čovjek u strahu, a oni sami se ne boje jer su naviknuti na cirkulaciju ljudi. Ali u principu, kad se djeca upoznaju s ovim životinjama, izlaze vani s trenerom, četkaju ih i timare. Važno je da čovjek ima povjerenje u konja kao i obrnuto, a kad jašete po kretnji vašeg tijela oni osjete je li vam tijelo ukočeno ili ne." Na ovaj način mnogi su pokušali ostvariti druženje sa ovim životinjama i nitko nije jahao da nije poželio ponoviti to iskustvo.

Imaju i Boričkog arapskog konja

Treba istaknuti i činjenicu kako su u klubu zastupljena grla Boričkog arapskog konja, ali isto tako imaju i vlastiti uzgoj što je itekako odgovoran posao. I dok na svijet dolaze prvaci koji su dostupni svima koji ovdje dođu, još uvijek sa ovog mjesta ne mogu ići na natjecanja u Hrvatsku, koja je dio Europske unije, zbog restrikcija i pravila oko prelazaka granice. Nažalost, ne mogu dolaziti ni oni iz drugog pravca pošto se ne bi mogli vratiti na teritorij EU, no nadaju se da će se takve stvari izmijeniti i regulirati. 

Dvadesetak članova kluba sudjeluje u njegovu radu, na natjecanjima, a brojni prijatelji i volonteri dolaze pomoći u poslu kojega ima napretek. Sestre Željka i Petra Vlašić kao i Zorana Karin, koja dolazi iz Imotskog svaki dan, volonterski su stalno tu. A da nema njih, kao što tvrdi Melani, klub ne bi mogao funkcionirati jer konji trebaju jesti četiri puta dnevno sijeno, ujutro i navečer žito, a sveukupno jedu raznoliku hranu kao zob, ječam, kukuruz, soju, proteine i vitamine, sve što im pomaže u razvoju i zdravlju. Uz to, trebaju i pažnju i čist prostor stoga je taj volonterski dio i stalna prisutnost u klubu itekako važna. Isto tako i oprema koja je potrebna za ovaj sport je potrošna pa je potrebno konstantno ulagati. No, i neki članovi kluba su poželjeli više ulagati u sebe pa je tako Zorana Karin u trenutku našeg obilaska kluba polagala jahačku licencu u Sinju, a sestra od Melani, Marija Mikulić, studirala je konjički menadžment u Irskoj te potom završila Fakultet za sport u Beogradu i vjerojatno je jedina ili jedna od rijetkih u regiji sa takvom edukacijom.

Uloženi trud se itekako isplati

Također i klub ulaže u budućnost pa su tako u vlastitom aranžmanu nedavno završili kuću za odmor sa sobama i bazenom te se u tom idiličnom prostoru, okruženim prirodom organiziraju druženja, djevojačke večeri, ali i grupe jahača jednostavno nakon napornog dana i psihičkog odmora tu imaju prigodu za dodatan odmor, uz fina jela i pića koja u klubu brižno pripreme. To ulaganje u budućnost mora biti konstanta a naša sagovornica vidi sebe u svemu tome jer, kako naglašava: "Od prvog dana i od svakoga kamena koji je ugrađen u klub, znam kako je zarađen i kako je sve napravljeno. Nije ništa poklonjeno već smo sve ostvarili radom. U svemu je bilo dosta odricanja i mnogo puta će čovjek sebi zakinuti neke stvari jer, na primjer, znaš da moraš kupiti novo sedlo, ali ljubav prema ovom sportu, klubu i konjima je tolika da se sva ta odricanja i te male žrtve isplate."

Dojam koji smo stekli u druženju sa konjima i ljudima u klubu je takav da se ne radi samo o tome isplati li se sve ili ne, već da se i višestruko vrati sav taj trud kroz natjecanja, zdrav način života i provođenje vremena u prirodi. Kroz učenje i druženje, a posebno kroz rad sa djecom sa posebnim potrebama. Stoga je izgledno da će se ljudi na ovom mjestu nastaviti boriti s izazovima, ulagati u sebe i učenje, u klub i cijeli prostor te na taj način omogućiti prigodu Grudama i Hercegovini, ali i svima ostalima koji požele posjetiti Konjički klub "Stina" i postati dio ove plemenite zajednice.