Jedna je studija pokazala da dodatna primjena azotnih gnojiva na usjevima soje često ne opravdava troškove i donosi tek ograničeno povećanje prinosa
Istraživači sa Univerziteta Illinois Urbana-Champaign objavili su nova saznanja koja dovode u pitanje korištenje azotnih gnojiva na modernim sortama soje s visokim prinosom, prenio je Fertilizer Daily.
Studija, objavljena u časopisu Crop, Forage & Turfgrass Management, pokazuje da njihova dodatna primjena često ne opravdava troškove i donosi tek ograničeno povećanje prinosa.
Kako objašnjavaju, soja prirodno egzistira s bakterijama u procesu fiksacije atmosferskog azota, što načelno zadovoljava njene potrebe. Međutim, s povećanim potencijalom prinosa novih sorti, pojedini su poljoprivredni stručnjaci pretpostavili da bi moglo biti potrebno dodatno gnojiti usjeve.
"Stalna genetska poboljšanja svakako su povećala potencijal prinosa soje, što nas je potaknulo da ispitamo bi li dodatna primjena azota bila korisna," izjavio je profesor Univerziteta Illinois, Emerson Nafziger.
Između 2014. i 2017. istraživački tim provodio je terenske pokuse širom Illinoisa kako bi procijenio učinke primjene azota u različitim fazama rasta ove ratarske kulture. Otkrili su da, iako se prinosi povećavaju korištenjem gnojiva u svim fazama, dobici su u konačnici marginalni i često neisplativi.
"Trošak primjene azota dva do tri puta premašuje koristi od povećanja prinosa", objasnio je Nafziger koji je protiv praksi tipičnih za poljoprivredne operacije. Ipak, zabilježena je iznimka u ilovastom tlu u Chillicotheu, Illinois, gdje je jednokratna primjena azota pri sjetvi značajno povećala prinose u dvije od tri godine istraživanja. Kako kažu, do poboljšanja je došlo jer su struktura tla i sadržaj organske tvari bili manje pogodni za rani rast biljaka.
Uz to, u jednom je slučaju rana primjena azota ublažila simptome gljivičnog oboljenja, takozvanog sindroma iznenadnog odumiranja soje (engl. SDS – Soybean sudden death syndrome), iako se ne preporučuje kao pouzdana metoda za kontrolu ove bolesti.
Zaključuju da, iako azot može potaknuti rani rast u određenim uvjetima, na većini farmi u Illinoisu prirodna sposobnost soje da ga fiksira, uz pomoć slobodnoživućih bakterija u tlu, osigurava njegove dovoljne količine za rast i razvoj.
"Za visoke prinose kukuruza azot je neophodan, ali soja ih može postići bez dodatnih troškova i negativnog utjecaja na okoliš zbog primjene azotnih gnojiva", naglašava.
Kako navode, istraživanje potvrđuje stav kako je tradicionalno oslanjanje na biološku sposobnost fiksacije azota kod soje i dalje uvelike opravdano.
Povezana biljna vrsta
Tagovi
Autor