24 praktične preporuke u gospodarenju tlima kao odgovor na klimatske promjene

Nedovoljna humoznost najveća je prijetnja plodnosti tala, posebno u kombinaciji s kiselom reakcijom i niskom raspoloživosti fosfora, pokazala su trogodišnja istraživanja provedena u susjednoj Hrvatskoj u okviru projekta Agroekoteh koji je upravo ovih dana i završava. Stručnjaci i naučnici su imali zadatak dati i konkretne praktične preporuke u upravljanju tlima kao pomoć u prilagodbi na klimatske promjene. 

Agrotehničke mjere koje rezultiraju povećanjem sadržaja humusa jesu redovna primjena kvalitetnih (zrelih i stabilnih) stajskih gnojiva, komposta i ostalih organskih gnojiva, primjena zelene gnojidbe, uzgoj višegodišnjih leguminoza, uvođenje postrnih usjeva u plodored i dr. 

Mala gazdinstva najranjivija

Istraživanja kojima se uspoređuju različiti sistemi obrade tla i gnojidbe, bez obzira radi li se o konvencionalnom, integriranom ili ekološkom uzgoju, pokazuju da je primjenom odgovarajuće agrotehnike moguće povećati sadržaj humusa u tlu i održati njegovu rastresitost i stabilnost strukturnih agregata sa signifikantnim, značajnim učinkom na optimizaciju upravljanja vodom i očuvanja plodnosti tla. 

Vrlo je značajan izbor vrste usjeva i kultivara kao važna mjera prilagodbe na klimatske promjene. 

Sve ovo zahtijeva progres u planiranju poljoprivredne proizvodnje i razvoj osviještenosti o izazovima koje klimatske promjene donose te mogu poslužiti u ublažavanju ranjivosti poljoprivrede, naročito malih poljoprivrednih gazdinstava koja su najranjivija. 

24 praktične preporuke

1. Količinu azota (N) u gnojidbi prilagoditi realno planiranom prinosu, sadržaju mineralnog (rezidualnog) N u tlu i potencijalu mineralizacije.
2. Kalcizacijom kiselih tala smanjiti potencijalni gubitak N denitrifikacijom, povećati potencijal mineralizacije i učinkovitost mineralnih gnojiva.
3. Organska gnojiva svakako uključiti u redovni plan gnojidbe, a vrstu ovisno o primarnom cilju organske gnojidbe: za veću količinu brzo raspoloživog N korisititi gnojnice, gnojovke i peradarska kruta gnojiva, za prvenstveno povećanje humoznosti i dugotrajno povećanja rezervi organskog N u tlu koristiti komposte i vermikomposte, a za oba učinka koristiti kruta goveđa, konjska, svinjska i ovčja stajska gnojiva.
4. Osoku i stajski gnoj direktno unijeti u tlo injektorom, motičicama ili diskom, a kruta stajska gnojiva unijeti u tlo nakon raspodjeljivanja po oranici, najbolje odmah, a najkasnije unutar 24 sata.
5. U osnovnoj gnojidbi koristiti amidni ili amonijski oblik N, nikako ne koristiti niratni oblik N, a u prihranama pretežno niratni ili amonijsko-nitratni.
6. Na kiselim tlima izbjegavati ili u najvećoj mogućoj mjeri reducirati aplikaciju kiselotvornih azotnih gnojiva (urea, UAN, amonijev nitrat, amonijev sulfonitrat, amonijev sulfat i amonijev klorid), a koristiti KAN. Ako je upotrebu kiselotvornih gnojiva nemoguće izbjeći, planirati aplikaciju vapnenih materijala (80-120 kg/ha vapnenca za svakih 100 kg kiselotvornog gnojiva).
7. Na karbonatnim tlima u prihranama umjesto KAN-a koristiti amonijev nitrat, amonijev sulfonitrat ili amonijev sulfat.
8. Broj aplikacija azotnih gnojiva trebao bi na siromašnim tlima biti veći uz manje količine gnojiva u jednoj aplikaciji tj. provoditi maksimalni broj prihrana sa što manjim količinama N kako bi se povećala iskoristivost apliciranog N.
9. Iskoristiti potencijal mikrobioloških preparata sa simbiotskim i posebice slobodnim fiksatorima dušika, najčešće aplikacijom u tlo i/ili tretiranjem sjemena, ali može i u pripremi organskog gnojiva.
10. Za sva tla čiji je pH < 5, neophodno je izraditi stručni plan potrebe kalcizacije na temelju rezultata propisanih analiza tla.
11. Za precizan izračun kalcizacije potrebno je znati specifičnu gustoću tla, ali možemo planirati da je za neutralizaciju svake jedinice hidroilitičke kiselosti na srednje teškim tlima potrebno maksimalno 2,2 t/ha, na laganim tlima 2 t/ha, a na teškim tlima maksimalno 2,4 t/ha čistog vapnenca.
12. Za plan kalcizacije svakako treba uzeti u obzir efektivnu neutralizacijsku vrijednost (ENV) sredstva za kalcizaciju. Najbrže djelovanje i najveću ENV imaju živo i gašeno vapno, a najnižu drveni pepeo. Učinkovitost vapnenih i dolomitnih materijala ovisi o krupnoći čestica.
13. Gnojidba stajskim ili drugim organskim gnojivima mora biti obavezna mjera uz provedbu kalcizacije.
14. Neophodna je optimizacija mineralne gnojidbe kiselih tala, posebno azotnim gnojivima, jer intenzivna gnojidba slabohumoznih kiselih tala ubrzava njihovu degradaciju.
15. Vapneni materijal treba ravnomjerno raspodijeliti po dubini oraničnog sloja tla jesenskom ili kombiniranom jesensko-proljetnom aplikacijom.
16. Količinu fosfora (P) u gnojidbi prilagoditi realno planiranom prinosu i potrebi pozitivne ili negativne bilance P u skladu s utvrđenom klasom opskrbljenosti tla ovim elementom. Stoga je nužan preduvjet optimalne gnojidbe propisana periodična analiza tla.
17. Mineralnu gnojidbu P reducirati održavanjem plodnosti tla, optimizacijom pH vrijednosti, upotrebom organskih gnojiva, zelenom gnojidbom i upotrebom mikrobioloških preparata.   
18. Sve vrste P gnojiva mogu biti potpuno učinkovite samo uz dobru strukturu i optimalnu pH vrijednost tla. Stoga je kalcizacija kiselih tala neophodna, a uz kalcizaciju obavezno planirati gnojidbu organskim gnojivima, ne samo zbog hraniva, već i zbog stabilnosti tala, vodo-zračnih odnosa i smanjivanja zbijanja i drugih oblika degradacije.
19. Organska gnojiva svakako uključiti u redoviti plan gnojidbe, a vrstu ovisno o klasi raspoloživosti P: na tlima vrlo siromašnim i siromašnim P (klase A i B) koristiti gnojiva bogata fosforom; na tlima bogatim i vrlo bogatim P (klase D i E) siromašnija fosforom (tekuće svinjske i goveđe gnojnice bez krutih izlučevina); na tlima dobre snabdjevenosti P (klasa C) vrstu organskih gnojiva izabrati na temelju drugih limitirajućih svojstava i potreba tala, a ne na temelju sadržaja fosfora.
20. Na siromašnim tlima nedovoljne raspoloživosti P, izbor mineralnih gnojiva svakako uskladiti s reakcijom tla: lakomobilizirajuća P gnojiva (citrotopivi fosfati) najpogodniji su za kisela tla; vodotopivi fosfati najpogodniji su za slabokisela i neutralna tla (tu spadaju i kalcizirana tla); na karbonatnim i drugim alkalnim tlima ne treba koristiti citrotopive i teško topive oblike fosfora (topljeni i termofosfati, sirovi fosfati).
21. Na plodnim tlima dovoljne raspoloživosti fosfora, oblik fosfornih gnojiva manje je bitan nego na siromašnim, a pozornost treba posvetiti odgovarajućoj bilanci P.
22. Na siromašnim i degradiranim tlima fosforna gnojiva manje topivosti treba unijeti u tlo značajno prije sjetve (najbolje u jesen), a vodotopive oblike prije sjetve. Vrijeme aplikacije fosfora na tlima dobre opskrbljenosti ovim elementom manje je značajno.
23. Fosforna gnojiva u prihranama na oranicama gotovo da nemaju nikakav značaj jer taj element nije mobilan u tlu i ne može dospijeti do korijena tijekom vegetacije. 
24. Iskoristiti potencijal mikrobioloških preparata s mikorizama i bakterijama koje povećavaju topivost fosfora (npr. Pseudomonas), kako bi se iskoristili njegovi rezervni obliciu tlu koje biljke bez pomoći mikroorganizama ne mogu usvajati.