Zbog kćerke Marise se okrenuli poljoprivredi i nisu se pokajali

Majka-heroina kako Selvetu Ahmetović nazivaju u Kladnju, već 17 godina čini sve da svojoj kćerki Marisi, koja boluje od cerebralne paralize, život učini lakšim i pristupačnijim. Ovoj, sad već tinejdžerki, je potrebna stalna njega i briga, što donekle olakšava život u ruralnom dijelu općine, u mirnom selu Plahovići. 

Kada su se preselili na selo počeli su s uzgojem koza, peradi, proizvodnjom vlastitog povrća, a kasnije i s izradom različitih rukotvorina. Najpoznatiji je ipak njen pekmez od šećerne repice, a za Agroklub je ova domaćica pojasnila i kako ga napraviti.

"Zbog nemogućnosti da radimo u nekoj firmi, suprug i ja smo odlučili da se bavimo poljoprivredom samo za svoje potrebe. Zbog kćerke koja je imala bronhitis i stalno smo zbog toga boravili u bolnici, najprije smo nabavili koze. Kada se kozije mlijeko pokazalo kao dobar lijek, odlučili smo proširiti stado", za Agroklub priča Selveta.

Đubrivo koka i koza

Ubrzo su krenuli i s prodajom kozijeg mlijeka, a nešto kasnije su počeli i s proizvodnjom kozijeg sira koji se pokazao jako kvalitetnim i traženim. Povrće su uzgajali za vlastite potrebe, bez ikakve hemije, koristili su samo kokošije i kozije đubrivo. U vrijeme pandemije, potražnja za domaćim, neprskanim povrćem je postala naročito izražena, pa su povećali proizvodnju, u skladu s mogućnostima. Počeli su i s proizvodnjom domaćih jaja, koke su boravile na otvorenom tokom cijelog dana, zatvarali su ih samo noću, pa su i jaja bila veoma tražena.

U to vrijeme su imali i 130 koka nosilica, međutim, spali su na 40 zbog napada lisice i pasa lutalica, koji su im nanijeli veliku štetu. No, od peradarstva ne odustaju, jer su novac od prodaje jaja usmjerili na kupovinu dva inkubatora, te planiraju razmnožavati piliće.

Pekmez od slatke repice

Na porodičnom imanju imaju dosta zasađenog voća, kao što su šljive, jabuke, kruške, orasi i drugo, pa su ubrane plodove prerađivali u pekmeze, najprije za svoje potrebe, a kasnije i za prodaju. Prošle godine su sijali i šećernu repu, koju su iskoristili za pravljenje pekmeza, koji je ubrzo postao veoma popularan i tražen.

"Kao mala uživala sam pomažući rahmetli mami oko pripreme pekmeza, što je trajalo po nekoliko dana. U jesen kad se repa povadi iz zemlje, prvo sto treba uraditi je odsjeći list, mi to kažemo okružiti. Zatim se repa sva opere, oguli i izrenda, ta smjesa se kuha u vodi dok ne omekša. Procijedi se sok koji se dobije i nastaje kuhanje koje traje dosta duže", pojašnjava nam postupak pravljenja pekmeza.

Ovaj postupak se obično radi vani, a na 100 kilograma repe dobije se oko 100 litara soka, koji se kasnije upeče i svede na 9-10 litara pekmeza. Pred kraj ukuhavanja se doda nekoliko komada očišćene repe kako bi pekmez imao bolji okus. Bitno je naglasiti da se radi o proizvodu bez šećera, konzervansa ili bilo kakvih drugih dodataka.

Ahmetovići su prošle godine proizveli oko 30 litara pekmeza, a u idućoj sezoni planiraju barem uduplati tu količinu. Nadaju se da će im vremenske prilike to dopustiti, jer je šećerna repa biljka koja voli vlagu i ne odgovara joj sušno vrijeme.

"Ove godine  u planu imamo  proširivanje  proizvodnje śećerne repe, veoma bi voljela  da mogu brendirati svoj proizvod, pekmez od slatke repice. Velika potražnja je i za salatama i raznim kombinacijama koje pravim, pa planiram proizvesti veću količinu u ovoj godini", ističe Selveta.

Rad sa zemljom naročito godi Marisi

Budući da su supružnici Ahmetović na birou, u poljoprivredi su našli primarni izvor prihoda. Iako je uz brojne troškove, koje imaju zbog svakodnevnih odlazaka u Tuzlu na Marisine terapije i stalnih poskupljenja, sve teže, Selveta se ne žali. Ona uporno traži nove načine kako može ojačati finansije svoje porodice.

I Marisa se trudi da pripomogne, pa na internetu pronalazi načine i ideje za izradu unikatnih proizvoda, koje izrađuju i prodaju na sajmovima i putem društvenih mreža. Tako izrađuju ukrase od šišarki i suhog cvijeća,  saksije od gipsa, držače za svijeće, tespihe i druge unikatne radove, koje prodaje uz saradnju s Udruženjem "Žena ženi" Kladanj, čija je članica.

"Marisa je mnogo uspjela s najmlađom sestrom. Učila je od nje i mnogo naučila. Ona aktivno učestvuje u svim aktivnostima kao i mi, samo ona na svoj način. Mnogo voli da se igra sa zemljom, a usput i s nama u vrtu kad radimo i ona ima svoj dio posla.To joj je najbolja terapija i još kad kažemo da je ona najbolje uradila to je još više motiviše", poručuje ova hrabra majka.