Biološko opravdanje plodoreda mnogo je šire nego što većina misli jer se uglavnom smatra da je plodored u povrćarstvu potreban samo da bi spriječili ili smanjili gubitke od štetnika i korova. Ali, pojedine biljne vrste jednostavno ne podnose svoj ponovljeni ili čest uzgoj na istoj površini.
Nakon uklanjanja biljnih ostataka ipak u tlu zaostaju određeni kemijski spojevi (izlučine korijena ili ostaci razgradnje organske tvari) koji naredne sezone istoj vrsti ili pak biljkama iz iste botaničke skupine (porodice) ometaju normalan rast i razvoj. Naravno da su tako oslabljene biljčice osjetljivije na infekcije različitih patogenih organizama, a ta pojava se naziva umornost tla.
Na umornost tla su primjerice osjetljivije kupusnjače (npr. kupus, cvjetača, brokula, kineski kupus), špinat, cikla, blitva i grah, a značajno manje ili gotovo nimalo salata i plodovito povrće (rajčica, paprika). To naravno ne znači da manje osjetljive kulture na umornost tla smijemo više godina uzastopno uzgajati na istom mjestu (jer se nakupljaju određene bolesti i štetnici)! Pritom se najveći i najčešći problemi pojavljuju u zaštićenom uzgoju povrća, jer često na istoj površinu sadimo kulture iz iste botaničke skupine (npr. rajčica, paprika).
U ekološkom uzgoju nije dopuštena primjena kemijskih sintetskih sredstva za zaštitu bilja pa se niti zemljište ne smije kemijski sterilizirati. Obično se u tu namjenu u eko proizvodnji povrća preventivno koriste biološki fungicidi koji se koriste preventivno preko tla i/ili gnojivo vapneni dušik (kacijev-cijanamid) uz najmanju karencu 14 dana.
U biološke razloge poštivanja plodoreda ubrajamo jednolično i prekomjerno osiromašivanje zemljišta hranjivima. Stoga nije dobro više godina uzastopno proizvoditi na istoj površini samo vrste povrća s plitkim korijenom, npr. salatu, luk, češnjak, grah, rotkvicu, matovilac i slično, jer većina hranjivih tvari iz dubljih slojeva ostaje neiskorištena.
Loš plodored u povrtlarstvu dugoročno pogoduje jačoj zakorovljenosti proizvodnih površina, jer neke vrste u vegetaciji slabije svojom zelenom masom pokrivaju tlo. Nasuprot tome, biljke koje zahtijevaju višekratnu obradu, okopavanje i rahljenje tla smanjuju zaraženost sjemenjem korova. Ugodan plodored pozitivno utječe na strukturu zemlje, jer neke povrtnice s dubokim korijenom rahle tlo, a druge s većom lisnom masom vraćaju organsku tvar i na taj način popravljaju bilancu humusa.
Povrće u prosjeku ima zahtjeve za osnovnim hranjivima - dušikom, fosforom i kalijem u omjer N:P:K = 1:0,5:1,5. Ako se u gnojidbi koriste samo organska gnojiva, njihov omjer hranjiva nije dugoročno održiv u povrtlarstvu, prvenstveno zbog nedostatka kalija. Ako se proizvode za dušikom zahtjevnije kulture (npr. kupusnjače, krumpir, tikvenjače, plodovito povrće), tada bi zbog obogaćivanja tla prirodnim dušikom (fiksacijom iz zraka) u plodoredu trebalo biti barem 25% mahunarki s razdobljem rasta dužim od tri mjeseca (npr. visoki grah, bob, leća, odnosno kao naknadni usjev lucerna, inkarnatka ili djetelina).
Pri izboru plodosmjene je osnovno i jedino pravilo da na isto mjesto uvijek sijemo ili sadimo vrste iz iste botaničke porodice u što većem mogućem razmaku! Poželjno je da prosječan razmak između vrsta iste skupine bude barem tri godine, ali pritom valja naglasiti da neke skupine povrća zahtijevaju veće preporučene razmake u ponovljenom uzgoju, a neke je moguće uzgajati i dvaput na godinu pa kasnije odredimo veći razmak. Na navedene razmake veliki utjecaj imaju fizikalno-kemijska svojstva tla, uporaba vrste i količine gnojiva te ukupna količina humusa u tlu. Ne postoje čvrsto pisana pravila koja određuju koja je skupina povrća najbolji predusjev za drugu botaničku porodicu.
Neki stručni izvori navode i preporučuju redoslijed u plodoredu koji započinje s mahunarkama, nakon čega slijede kupusnjače, za njima bi najbolje uspijevalo plodovito povrće, pa korijenaste vrste, lobodnjače, tikvenjače i lukovičasto povrće. Mnogi autori navode da se mahunarke i lukovičaste vrste ne podnose u plodosmjeni, jer previše dušika nakon mahunarki smeta lukovičastom povrću, a izlučine lukovičastog povrća inhibiraju rast simbiotskih bakterija na korijenu mahunarki.
Možda je lakše poštivati pravila o uzgoju povrća nakon gnojidbe organskim gnojivima, jer nemaju sve vrste jednake potrebe za hranjivima, a neke izrazito negativno reagiraju ako ih se uzgaja nakon primjene stajskog gnojiva. U pravilu zreli stajski gnoj razgradnjom u zemljištu oslobađa hranjiva naredne tri godine. Stoga se primjenjuje prije uzgoja povrća koje imaju povećane potrebe za hranjivima, posebice dušikom, a to su primjerice kupusnjače, tikvenjače, krumpir, kukuruz šećerac i blitva.
Praksa je potvrdila da su veće štete od vršne truleži plodova paprike i rajčice zabilježene na tlima gdje se pretjeralo s primjenom organskih gnojiva! Stajski gnoj ne podnose mahunarke i lukovičasto povrće.
Dvije godine nakon primjene zrelog stajskog gnoja još je uvijek bez poteškoća moguće uzgajati salatu, matovilac, rikolu, rotkvu, rotkvicu, peršin, radič i endiviju. Ekonomski razlozi uvođenja pravilnog plodoreda uglavnom proizlaze iz neugodnih posljedica zbog smanjenja prinosa, a time i dohotka na gospodarstvu.
Gospodarsko-tehničke razloge opravdavamo dodatnim ulaganjem u više sati strojnog i ručnog rada na površinama gdje se ne poštuju pravila ili pak plodored nije dobro organiziran. Iz svega navedenog proizlazi da je pravilan plodored izuzetno važan za zdravstveno stanje povrća, ne samo u ekološkoj proizvodnji, već bi se navedenih preporuka trebali pridržavati svi koji povrće proizvode za vlastite potrebe ili za prodaju.
Na sustav organizacije plodoreda od velikog su utjecaja same potrebe gospodarstva (što žele uzgajati za prehranu vlastitih članova), njihovih ukupnih zemljišnih površina i usitnjenosti parcela. Također je važno s koliko radne snage u kritičnom razdoblju raspolaže pojedino tržno orijentirano gospodarstvo (npr. zahtjevi u sadnji, berbi, pranju, sortiranju, pakiranju i slično), pa stoga ne postoje čvrsta i propisana pravila kada i što uzgajati! Važno je što racionalnije koristiti zemljišne resurse, uravnoteženo ishraniti povrće sa što većim udjelom prirodnih izvora hranjiva i pravilnom izmjenom biljaka smanjiti moguću pojavu štetnih organizama.
Sjeme za proizvodnju povrća, ljekovitog i začinskog bilja treba biti iz ekološke proizvodnje, osobito vegetativni dijelovi (sjemenski krumpir, češnjak, hren, lučice).
Kod proizvodnje u zatvorenom prostoru (pod staklom i folijom) zimi je dopušteno proizvodne površine održavati zagrijanima na najviše 10º C, osim za proizvodnju sadnica, dopuštena je toplinska izolacija. U istom prostoru umjetna rasvjeta nije dopuštena.
U zatvorenom prostoru koriste se pokrivala za tlo koja se mogu reciklirati. Pokrivala za plastenike moraju biti na bazi polietilena, polipropilena ili drugih polikarbonata. Upotreba PVC-a (polivinilklorida) nije dozvoljena. Pri izboru metoda i roka spremanja, kao i u pripremi proizvoda za tržište, potrebno je voditi računa o poticanju i čuvanju optimalne kakvoće proizvoda za prehranu ljudi.
Svježi proizvod potrebno je nakon berbe, bez odlaganja, prikladno spremiti. Spremljeni svježi proizvod treba odmah pažljivo prosušiti. Temperatura sušenja ljekovitog i aromatičnog bilja ovisi o sadržaju i sastavu eteričnog ulja. Začini koji sadrže eterično ulje ne suše se iznad 40º C. Droge (ljekovito i začinsko bilje) s glikozidima, alkaloidima i droge sa sluzima suše se na temperaturi iznad 40 stupnjeva C.
Sastavnice ljekovitog bilja koje pri sušenju utječu jedna na drugu ne smiju se istovremeno sušiti u istim sušionicama. Prostor za sušenje i zagrijavanje mora biti zatvoren. Za uređenje tih prostora nije dopuštena upotreba ploča od iverice, drvenih dijelova i pomagala za sušenje, koje su obrađene štetnim tvarima ili onečišćene nedopuštenim tvarima. Zabranjeno je izravno zagrijavanje loživim uljem, plinom, ugljenom, drvom ili oduzimanje vlage uz pomoć kemijskih dodataka. Ako je moguće, treba dodatno uključiti solarne ploče.
Nakon pripreme svježeg proizvoda i sušenja, odmah je potrebno obaviti daljnju planiranu preradu. Povrće, ljekovito i začinsko bilje pakira se u ekološku ambalažu. Za pakiranje treba upotrebljavati novu ambalažu. Svaka pakirana jedinica mora biti označena propisanim znakom ekološkog proizvoda.
Ambalaža za pakiranje mora osigurati očuvanje kakvoće i svježine te mora biti ekološki prihvatljiva. Nije dopuštena uporaba tanjura od stiropora. Ambalaža iz neobrađenog papira ima prioritet pred ostalim vrstama ambalaže. Ambalaža od jute dopuštena je samo kao vanjski omot. Nije dopuštena upotreba ambalaže od PVC-a te polietilena za mirodije koje sadrže eterična ulja. Polipropilenska i poliuretanska ambalaža može se dopustiti u iznimnim slučajevima. Za konačnu prodaju (mala pakiranja - vrećice) preporučuje se ambalaža od nebijeljenog papira. Kao unutrašnji sloj preporučuje se nebijeljeni ili pergamentni papir, a dopuštena je upotreba polipropilena ili celofana.
Kao nadomjestak staklu za povrće i mirodije, pored papira, dopuštena je upotreba polietilena. Skladišni prostor treba biti zaštićen od sunčeva svjetla, suh i po mogućnosti hladan. Preporučuje se vlažnost zraka od oko 60% kod temperature od 19º C. Skladište treba biti odvojeno od proizvodnih prostora. Zaštita skladišnih prostora od životinjskih štetočina obavlja se pomoću dopuštenih mehaničkih i bioloških sredstava. Zabranjena je kemijska i radioaktivna dezinfekcija i dezinsekcija, pranje uskladištenih plodova kemijskim sredstvima za čišćenje, upotreba kemijskih sredstava za sprječavanje klijanja, kao i primjena ionizirajućeg (radioaktivnog) zračenja. Kao nadomjestak ovim sredstvima potrebno je obavljati potpun nadzor skladištenja, sniženje temperatura (3-5º C) ili duboko zamrzavanje.
Foto: pixabay.com
Tagovi
Autorica