Puškarić: S kim da se udružim, jedini sam proizvođač luka u svom kraju

Koliko klima utiče na ratarsku proizvodnju, još veći uticaj ima na voćarstvo i povrćarstvo. Ti su sektori puno osjetljiviji na klimatske promjene i prirodne nepogode, rečeno je u uvodu panela naziva “United colors of #voće & #povrće” kojim je moderirao Tomislav Levak. 

Dr. sc. Josip Haramija ispred Hrvatskog agronomskog društva kaže kako su kod voćarstva već godinama prisutni rani proljetni mrazevi koji znaju jako smanjiti proizvodnju. Jednako su opasne  tuče, poplave, vjetrovi budući da na našim poljima gotovo da više i nema vjetrozaštitnih pojaseva, a na kojima se nekada insistiralo. 

Rješenje u novim tehnologijama i oplemenjivanju

“Klimatske promjene utiču na količinu, kvalitet, ali i kontinuitet proizvodnje. Plodovi nemaju tržišnu vrijednost, izgubili smo prvu i drugu klasu te uglavnom završavaju u industrijskoj preradi”, upozorava on nastavivši kako vremenske neprilike, najviše povećanje temperature i vlage dovode do pojave novih bolesti i štetnika. 

On rješenje vidi u ulaganju u nove tehnologije kako bi se što više smanjio rizik proizvodnje, a tu je prvenstveno ukazao na navodnjavanje, zaštitu od tuče, mraza, ali i preparate koji odgađaju cvatnju. “Ponekada minus dva Celzijeva stupnja mogu devastirati proizvodnju, a mi to možemo spriječiti”, naglasio je. 

Osvrnuo se i na osiguranje usjeva. Kaže  kako subvencije od 70 posto doprinose smanjenju rizika te barem djelomično pokriju troškove proizvodnje. Ukazao je i na problem osiguravanja voćnih vrsta koje se uzgaja u rizičnim područjima, mrazištima. Smatra da mnoga proizvodnja nije prilagođena budući da voćari imaju nasade oraha, lijeske, kruške u depresijama gdje ni jedna godina ne prođe bez mraza. A to onda utiče i na uslove osiguranja, što se odrazi i na druge proizvođače. Kao primjer je spomenuo nasad od 20 ha jabuka u Cetingradu gdje je prevelik rizik od mraza. 

Kao jedno od rješenja vidi u novim sortama koje kreiraju oplemenjivači. “One su tolerantnije na visoke temperature ili pojačnu insolaciju. U Hrvatskoj postoje oplemenjivački programi koji stvaraju nove sorte otpornije na abiotske i biotske stresove. Zato je oplemenjivanje bitno u intenzivnoj proizvodnji hrane i doprinosi joj 74 posto. To je najjeftinije ulaganje”, poručio je objasnivši kako su od 2000. godine do danas EU prinosi temeljeni na oplemenjivanju donijeli 9 milijardi dodane vrijednosti. 

“Sorte selekcionirane i stvarane u Hrvatskoj su tolerantnije na agroklimatske uvjete nego one koje su kreirane u drugim dijelovima svijeta”, važna je činjenica koju treba imati na umu. Kaže kako takvih nema puno na povrću, kao dobar primjer je spomenuo Podravkin program paprike gdje imaju tri sorte u vlasništvu - Slavonku, Pitomu i Podravku koje su baza za proizvodnju ajvara.

Osigurati poticaje za mjere prilagođene klimatskim promjenama

Prof.dr.sc. Zoran Keserović s Poljoprivrednog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu kaže kako klimatske promjene prati od 1998. godine. Otkrio je kako zbog proljetnih mrazeva šteta na voćnjacima u Srbiji idu do 150 milijuna evra.

“Tu su nagle promjene temperature, suša, velika količina padalina, tuča. Olujni vjetar koji je 2017. godine uništio 50 hektara protivgradne mreže, ove je sezone bio puno jači i pokidao mreže na 120 ha učinivši štetu vrijednosti 25 milijona dolara. Zato treba osigurati podsticaje za mjere koje su prilagođene klimatskim promjenama, odnosno protivgradne mreže”, poručuje te nastavlja kako u tom kontekstu treba ulagati i u navodnjavanje, fertirigaciju te regionalizaciju, da se odgovarajuće vrste uzgajaju u odgovarajućim agrokeloškim uvjetima. 

Ističe kako mreže osim od tuče štite i od ožegotina listova i plodova, ali i vjetrova. “Utjecaj vjetrova na voćnjake koji imaju mreže imali su opadanje do 20 posto plodova.”

Mladi ne mogu do državnog zemljišta

Poljoprivrednik Marijo Puškarić kao problem hrvatske proizvodnje povrća vidi u velikim troškovima za radnu snagu, ali i da naši poljoprivrednici nemaju tradiciju niti iskustva budući da je u bivšoj državi ova proizvodnja bila pod velikim kombinatima, a koje su preuzele veće kompanije te nastavile koristiti nekada državno poljoprivredno zemljište. 

“Mladi nemaju priliku doći do takvog zemljišta niti se razvijati u tom smjeru. Nemaju mogućnost iako imaju i kompetenciju i znanje. Smatram da se Zakon o poljoprivrednom zemljištu nikada neće značajnije promijeniti u njihovu korist. Uvijek će ga kreirati većina koja proizvodi neke druge vrste usjeva”, ostao je nedorečen, ali ipak na neki način objasnio sljedećom izjavom. 

“Znam ljude koji su iskrčili voćnjake zbog visoke cijene žitarica. Znate, svi smo mi voćari, pokušat ću biti blag, budalasti ljudi. Samo takav može raditi toliko puno za tako malo”, našalio se na svoj i račun svojih kolega. 

Raste globalna proizvodnja paradajza

Svoje sudjelovanje na panelu je Dalibor Kezele, direktor sektora Poljoprivreda u Podravci započeo svojevrsnim demantijem, odgovarajući na pitanje zašto je ugašena proizvodnja paradajza u Istri. 

“Nismo je ugasili nego ju u dogovoru s udruženjem Pomidor nastojimo ojačati i širiti. Ondje se dogodilo da su proizvodnju napuuštali mali, tradicionalni proizvođači jer nema raspoloživih hektara. Umjesto njih niču apartmanska naselja, a državno je zemljište uglavnom prešlo u trajne nasade vinograda i maslinika”, objašnjava dodajući kako su pokušavali osnažiti proizvodnju navodnjavanjem budući da globalna potrošnja paradajza raste 2 do 3 puta godišnje. “Sve je teže uzgojiti paradajz, no evo, susjedna Mađarska je proizvela 100 tisuća tona, a mi u Istri možemo desetak hiljd uz sve preduslove.”

U kontekstu klimatskih promjena osvrnuo se na sušnu 2014. i te prošlu, 2022. godinu kada se zbog zabrane korištenja navodnjavanja, ali i bočate vode ova mogućnost nije mogla koristiti. 

Stoga je trebalo tražiti nova rješenja. “Dominatni smo na tržištu paradajza u Hrvatskoj te smo se  odlučili na geografsku diverzifikaciju područja. Umjesto da reinvestiramo u tvornicu Umag, odlučili smo se na izgradnju tvornice Kalnik u Varaždinu. Pritom ćemo u Umagu izgraditi  otkupnu stanicu te svu proizvedenu količinu umaške, rovinjske, porečke i pulske paradajza svakodnevno odvoziti u Kalnik”, otkriva dodajući da će kapacitet dnevne proizvodnje porasti s 250 na 1000 tona dnevno, odnosno da će uz 140 hektara istarske imati još 250 do 300 hektara u varaždinskom području. 

Kada je riječ o ovogodišnjem urodu, kaže da je unatoč tuči, poplavi i općenito vremenskim uvjetima, proizvodnja kod nekih kooperanata bila rentabilna, odnosno 100 tona po hektaru. “Proizvodnja na kontinentu je moguća. Nju uzgajaju u Poljskoj, Ukrajini, mediteranski se bazen seli prema Baltiku”, dodao je. 

Poticati uzgoj deficitarnih kultura 

Goran Punda iz tvrtke ENNA Fruit d.o.o. istaknuo je kako je cilj proizvoditi deficitarne kulture te da su jabuke ove godine jedino voće koje nije nastradalo. “Prinosi će biti iznad očekivanih no zato je sve ostalo voće nastradalo. Poseban je izazov bilo uzgojiti jagode na otvorenom gdje ste svaki drugi dan imali kišu i razvoj bolesti”, komentirao je ponovivši kako idu u ciljanu proizvodnju robe koja nedostaje, u dogovoru s kooperantima. 

“Na području Varaždina smo ugovorili proizvodnju luka i mrkve, da ih ne moramo uvoziti te da kooperatni imaju što dulji period prodaje. Njima je važno dati informaciju za koji termin proizvode, tražiti sortiment koji može duže izdržati čuvanje u skladištu. Proizvođačima nedostaje edukacije, ali to se mijenja smjenom generacije. Mladi će brže i lakše prihvatiti novitete, a onda ćemo imati i bolje prinose”, zaključio je. 

Upravo je kvalitet koji osvaja tržište jer, kako kaže Keserović, kada imate kvalitet, onda nije problem s prodajom. “Rekao sam našim proizvođačima, izdržite ovu godinu jer se situacija mijenja i globalno i u Evropi. Odjednom je porasla potražnja za našom šljivom i kajsijom, a i kruška je deficitarna”, poručuje. 

Danas se svi razumiju u poljoprivredu i fudbal

A za kvalitet je potrebno znanje na što se posebno osvrnuo Haramija. On smatra da bi agronomi trebali imati veću ulogu u proizvodnji jer rijetko stariji prepuštaju mlađoj generaciji donošenje odluka o proizvodnji. 

“Danas se svi se razumiju i u poljoprivredu i u fudbal. Imamo par miliona slektora i samoproglašenih stručnjaka u poljoprivredi. Donose se odluke koje nisu temeljene na pravilima agronomske struke. Ne poštujemo prirodu, ne mislimo o sljedećoj generaciji”, kaže istaknuvši kako je Hrvatska agronomska komora ima 230 članova te da se na ovo udruženje često nije gledalo blagonaklono. “Ali, sada dobivamo javne ovlasti i nadajmo se da će zaživjeti još više te da će se poboljšati njezin rad. Druge struke su nam počele ulaziti u sektor, bez kompetencija koje trebaju imati kod savjetovanja.”

Kaže, sve je manje upisanih na studij agronomije, no tu vidi mjesta za napredak. Hrvatsko agronomsko društvo se bori da oni koji su u zakupu državnog poljoprivrednog zemljišta moraju biti edukovani za poljoprivrednu proizvodnju, odnosno agronomi. “Danas tek dobiju bodove ako je netko od članova OPG-a agronom. To nije dovoljno. Zemljište treba dodijeliti onima koji znaju raditi, a ne lovcima na poticaje. Za jedan OPG je dovoljno da dobiju 10 do 20 hektara, s njima mogu živjeti bolje nego u Njemačkoj”, zaključio je. 

Marijo Puškarić pitan o udruživanju kojega potiče ZPP kaže kako mi imamo puno kraću povijest proizvodnje voća i povrća nego neke druge evropske zemlje. “Kod su nas mali proizvođači krenuli sami, svatko tjera svoju politiku. I ako se udružite, sve sve se svodi na to da jedna osoba mora sve raditi i onda doživim da me voćar, koji je ujedno i agronom, pita da što da on radi ako jedne godine ne bude imao urod, ko će to njemu platiti”, opisuje situaciju u Hrvatskoj zaključivši kako je svijest proizvođača takva da mu ne ostavlja prostora da bude veliki optimist. 

Smatra kako bi ministarstvo na drugačiji način trebalo riješiti problem subvencija. “Ja sam u Bjelovaru jedini proizvođač luka, nemam se s kim udružiti. Za izgradnju skladišta mi treba pet miliona evra, a subvencija je samo 1 milionn”, daje za primjer. 

Koja je tajna uspješne kooperacije

Kada je riječ o kooperantskom odnosima, Punda je otkrio tajnu uspješne kooperacije. “Tajna je u dobrom planiranju, potrebama tržišta i usavršavanju. Našim proizvođačima nedostaje edukacije, a ko ulaže u kvalitetu dobit će i višu cijenu.” 

U Podravci su u proizvodnji paprike dosegli visoku razinu kooperantnsih odnosa, u Koprivničko križevačkoj i Virovitičko podravskoj županiji. “Uz stabilnu otkupnu cijenu i količine može se raditi dobar posao. Važno je da kooperant zna što će dobiti. U Međimurskoj su se županiji udružila dva proizvođača, ratari su postal povrćari jer su znali da imaju siguran otkup , dugtrajan ugovor, a nudimo im sufinansiranje i iznajmljivanje opreme”, zaključio je Kezele.

Konferenciju u cijelosti možete pogledati u videu: