Na očevini se ne postaje siromah: Luka Gluhović čuva imanje i porodicu

U vremenu kada se mnoga sela prazne, porodica Gluhović iz Planja kod Rogatice pokazuje da se radom, složnošću i ljubavlju prema domaćinstvu može sačuvati očevina, ali i djedovina.

Dvadesetogodišnji Luka Gluhović, nakon prerane smrti oca, preuzeo je odgovornost za imanje, porodicu i sve što život na selu nosi. Danas, zajedno s majkom i sestrama, uspješno vodi domaćinstvo na oko hiljadu metara nadmorske visine, dokazujući da su tradicija i korijeni vrijednosti koje vrijedi čuvati.

Dvadesetogodišnjak održava imanje i očevinu

Ovaj mladić je već stasao u seoskog gazdu, postao vrijedan, dobar i imućan domaćin. Teško je biti glava porodice, ali ističe kako ne namjerava da proda đedovinu već da nastavi da je razvija i živi u seoskoj idili.

"Ja sam relativno mlad ostao bez oca tako da su me pritisli svi poslovi na selu. Ovo je jedna porodična tradicija, ovdje sam rođen, moji preci su se ovim bavili i ja sam odlučio da nastavim jer prije svega to i volim", kaže nam i dodaje da bez pomoći majke i sestara ne bi ništa od ovoga uspio.

Gluhovići sada imaju deset krava, sedamdesetak ovaca, dva konja koja drže samo zbog ljubavi prema životinjama, kao i veliki broj kokošaka, svinje moravke i mangulice.

Lukina majka, priča da od početka kada se udala u ovo selo nije sve teklo kao med i mlijeko. Kaže da je trebalo dobro zasukati rukave da bi se stvorilo malo domaćinstvo i bogatstvo.

Teško je biti žena na selu

"Tek kad sam došla u ovo selo, prije više od 25 godina, vode nije bilo. Kišnicu smo sakupljali za stoku, a svakodnevno smo dovlačili vodu u buradima i bidonima kako bi imali za kućnu upotrebu. Porodica se oduvijek bavila stočarstvom, pa smo te sve seoske poslove prenosili i na djecu tako da svi znaju sve da rade i ne stide se svog porijekla", ponosno ističe Jelena Gluhović i dodaje da je veoma teško biti sama žena na selu i odgajati djecu, odnosno, izvesti ih na pravi put.

Priča nam kako je kćerka Ana, nakon završene srednje škole odlučila da živi na selu i bavi se stočarstvom, dok najstarija Kristina uskoro završava medicinu. Luka pored seoskih poslova radi i u vojsci.

"Poslije muževe smrti, bila sam malo dezorijentisana. Ali uz pomoć djece, pogotovo sina Luke, sam se borila i stvorili smo ovo malo domaćinstvo. Tu smo gdje jesmo sada i uživamo u svim seoskim poslovima. Ne zavisimo ni od koga. Ponekad je teško, ali zajedno sve prebrodimo", kaže ova vrijedna i hrabra žena.

Medicina kroz seoske poslove

Najstarija kćerka i buduća doktorica, ističe da se ne stidi sela ni poslova koje obavlja svaki dan, te da je više od pola fakulteta završila čuvajući ovce.

"Uvijek se trudim na na fakultetu sve obaveze završim do petka kako bih mogla za vikend biti kući i pomoći svojima oko svih seoskih poslova. Muzem krave, čuvam ovce, ljeti nosim bale, vozim traktor, čistim štale, vozim đubrivo, radim u njivi,bukvalno sve muške poslove tako da sam ja drugi brat", kroz smijeh priča Kristina Gluhović.

Nije joj teško obući čizme i ući u štalu, dodaje, kazavši kako se većina mladih danas toga stidi, te da je rijetkost da će neka mlada žena doći da radi i živi na selu.

Gluhovići su složni da je život na selu mnogo bolji od onog u gradu. Svojim vršnjacima i mladima savjetuju kako nikada ne treba da se odreknu svojih korijena, očevine i đedovine jer kad se jednom to zapusti, kasnije se teško vratiti.

Ima li nade za višegradska sela: "Pirnuše neki jadi i nestade naroda"

Ova porodica predstavlja jedan svijetao primjer mladih koji žele da žive i rade na selu, a tih je danas, pogotovo na istoku Republike Srpske skoro nimalo. Zbog toga je veoma važno i da se opštinske vlasti potrude i daju podstrek ovako radnim ljudima i pomognu im koliko je u njihovoj moći. Svaka pomoć je dobrodošla, složni su Gluhovići koji sa osmijehom, punom trpezom i velikom voljom za poslom i životom dočekuju i ispraćaju sve putnike namjernike.