Irac zamijenio svjetske metropole životom na selu - pravi plastenik i sadi voće

Ian i Dalida Galijaš-Koffey su se iz Irske preselili u Dobraču. Selo kod Kragujevca je njihova nova adresa poslije njegovih dugogodišnjih putešestvija po svijetu i njenog 15-godišnjeg boravka u Dublinu i Corku, gde su se i upoznali. Kućica na selu, cvijeće u dvorištu iz koga se pruža pogled na idilični šumadijski pejzaž, komšije koje ih sa traktora na putu za njivu pozdravljaju, svježa hrana i miran život su ono što je Ian tražio. U međuvremenu, osim Irske, živio je i radio u Parizu, Hamburgu, Melburnu….

Skoro prijeteći, sa "dvostrukim" iskustvom, Ian nam saopštava svoju prvu misao: "Dobro je dok ne uđete u Evropsku uniju. Poznajem mnogo farmera koji i sami kažu da nisu vlasnici svoje zemlje i stoke. Kad ih pitam - da li je sve ovo vaše, oni će mi reći - pola je moje, a na pola pravo polaže banka. Ljudi su pod kreditima. Tri mjeseca ako ne plate ratu, sve odlazi banci. U jednom trenutku ostaju bez posla, prihoda, kuće. To je konstanta tenzija. Ovde su ljudi manje - više vlasnici svog imanja," kaže Ian Coffey.

Dobio je i novo ime - Ilija 

Priznaje da ne poznaje dobro situaciju u srpskoj poljoprivredi, ali o ekonomiji zna toliko da mu se isplati da u selu drži mehaničarsku radionicu za popravak motora. 

"Ovdje je mirno. Nema konstantne gužve i stresa. Volim da sjednem, popijem kafu na miru, pa da odem da radim svoj posao. Vidim i da se mještani ovdje tako organizuju. Dosta rade, ali su gospodari svog vremena. Nasmijani su, svi se pozdravljaju na seoskom putu, vole da svrate i da im odete u goste. Za ovih četiri do pet godina bio sam na više rođendana i slava nego za cijeli život po svijetu," kaže Ian.

Dalida je srpskog porijekla, koja je iz Hrvatske devedesetih došla u Čelarevo, a potom se zaputila u Irsku u potrazi za boljim životom. Poslije 15 godina ona i Ian su doneli odluku da je bolje da žive u Srbiji. Zajedno su radnju za motore preselili u Šumadiju, koja je na sredini puta svim njihovim mušterijama iz cijele Srbije. 

"Još 2010. godine dok smo putovali kroz Srbiju donijeli odluku da ćemo se doseliti u ovaj trougao između Kragujevca, Topole i Gornjeg Milanovca. Na proputovanju smo se obreli u Dobrači i tu zapazili kuću koja nam se svidjela. Igrom slučaja, dvije godine kasnije, vidjeli smo oglas da se prodaje. Nije bila opcija da u Srbiji živimo u gradu, već samo u selu. Irska je zemlja u kojoj je život poprilično skup, poreza je mnogo, izuzetno su visoki i na kraju se život svede na put do posla i nazad. Ian se odlično uklopio u Šumadiju. Dobio je i novo ime, jer su mještani lomili jezik. Na kraju su mu rekli - znaš šta, ti ćeš da budeš Ilija", priča Dalida.

Svježa hrana - nemjerljivo bogatstvo

Ianu odgovara što na selu ne mora da gleda na sat. On kaže da su ljudi u Srbiji slični Ircima, pogotovo na selu i da mu je prvi utisak bio da su pošteni, radni i žele da pomognu jedni drugima. Priroda i krajolici nisu bii iznenađenje za njega, jer, kaže, i Srbija i Irska su "zelene" zemlje. Kad ne popravlja motore Ian obilazi mlade voćke koje je posadio. Za početak - 17 stabala šljiva, orahe... Mjerka gdje bi mogao da podigne plastenik sljedeće godine u kome će gajiti paradajz, još nešto od povrća i obavezno ljute prapričice. Jer, smatra Ian, najkvalitetnija hrana na svijetu je u Srbiji. 

"Prednost života u selu je što vam je svježa hrana uvijek dostupna. To djeluje lakonski i nevažno, jer vam je ovdje na dohvat ruke, ali vjerujte mi na riječ da je od izuzetnog značaja. Bilo gdje u Evropskoj uniji ne možete naći tako svježe i zdrave namirnice kao ovdje. Upravo je takva hrana velika prednost koje ljudi nisu svjesni. Prvo, zbog jurnjave i posla vi niste u mogućnosti da tragate za svježom hranom, pa vam u EU jedino preostaje da izmoždeni poslije radnog vremena nabavite bilo šta prerađeno u marketu. Zato sam odlučio i sam da proizvodim povrće, a vidio sam da su ovdje plastenici skoro obavezni u svakom domaćinstvu. Privilegija je u životu proizvesti hranu za sebe. Imam i odlične savjetnike među seljanima, jer su svi raspoloženi da pomognu," priča Ian.

Kako biti vegetarijanac u Šumadiji?

Sopstvena proizvodnja povrća i voća za Dalidu i Iana nije nevažna stavka, jer su oboje vegetarijanci. Ove jeseni pripremili su 50 tegli ajvara i još toliko druge zimnice od povrća. Bilo je u početku čudno Šumadincima, kako to da ne jedu meso, prvenstveno, jer im je bilo krivo što pored bogate trpeze malo toga mogu da probaju.

"Laknulo je i njima i nama kad smo prvi put otišli na posnu slavu. A tamo posna sarma, prebranac, dimljena riba. Divota", kaže Ian i usuđuje se da sumira svoj život pre i posle Dobrače:

"Kada uporedim život u svjetskim gradovima i selu u Srbiji, moj utisak je - ni manje para, ni boljeg života!"

Dodajte agroklub.ba u omiljeni Google izvor