Stanje u Bosni i Hercegovini je alarmantno. Nema sistemskog selektivnog uzgoja baraka, pa tako jedina autohtona lovna pasmina naše zemlje opstaje zahvaljujući ljubavi pojedinaca.
Bosanski oštrodlaki gonič barak, čuvar domaće genetike i simbol izdržljivosti, pred izazovom je očuvanja i priznanja koje zaslužuje. Uprkos činjenici da je riječ o autohtonoj pasmini, broj odgajivača i registrovanih legla u Bosni i Hercegovini godinama je skroman, što znači da je potreban jači sistemski pristup uzgoju i zaštiti.
O ovome je bilo riječi na 1. Međunarodnom simpoziju o stanju i zaštiti autohtonih pasmina, na kojem je predstavljen rad autora Jelene Nikitović, Admira Alihodžića i Nedima Noge na temu "Pregled trenutnog stanja autohtone lovne pasmine Bosanskog oštrodlakog goniča baraka u Bosni i Hercegovini".
Stručnjaci su istakli da se ova pasmina, iako prepoznata od strane Međunarodne kinološke federacije (FCI), danas suočava s ograničenim genetskim fondom i malim brojem uzgajivača. Ima li interesa da se stanje popravi ili bolje pitanje - zašto ga nema?
Riječ je o jedinoj autohtonoj lovnoj pasmini naše zemlje, čiji značaj prevazilazi kinološke okvire i dotiče samu srž kulturno-prirodnog identiteta Bosne i Hercegovine. O baraku je na skupu govorio Admir Alihodžić, dipl. inženjer šumarstva, kinološki sudija za goniče i uzgajivač koji u svojim boksovima čuva deset grla ove pasmine, među kojima i dva šampiona u eksterijeru.
"Historijat baraka je jako dug. Krećemo od prvih ljudi koji su, boreći se za opstanak, lovili uz pomoć psa. Prvi pisani trag o ovoj pasmini ostavio je austro-ugarski oficir Franc Laska, koji je 1905. godine u knjizi Lovstvo u BiH opisao i premjerio 1.036 pasa. To je prvi dokumentovani zapis o baraku", kazao je Alihodžić.
Prema njegovim riječima, barak je jedina pasmina s prostora bivše Jugoslavije za koju još nije urađena revizija standarda, što ostavlja prostor za institucionalni nemar i nedostatak sistemske brige. "Ovi psi su goniči srednjeg rasta i imaju svoju funkciju – koriste se u lovu i moraju imati radni ispit, što propisuje i zakon", istakao je.
Njegova glavna karakteristika je oštra dlaka – po čemu je i dobio naziv. Idealna visina u grebenu kreće se od 50 do 56 centimetara, pri čemu su najpoželjniji primjerci visine oko 52 cm. Boja varira od svijetlo do tamno žute, zemljano sive i tamno sive, ali crni plašt nije dozvoljen.
"U svojoj karijeri kao sudija i uzgajivač, primijetio sam da se sve više penaliziraju psi koji su žute boje ili imaju tamni plašt", dodao je Alihodžić.
Barak se koristi prvenstveno u lovu na divlju svinju, zeca i lisicu, a poznat je i kao pas koji dobro čuva teritoriju na kojoj boravi. Ova pasmina, kako navodi, danas se može pronaći i u Skandinaviji, što svjedoči o njenoj lovnoj vrijednosti i izdržljivosti.
Stanje u Bosni i Hercegovini Alihodžić smatra alarmantnim. U zemlji postoji tek jedna registrovana odgajivačnica u Vitezu, također Srbija i Sjeverna Makedonija imaju po jednu – u Zaječaru i Skoplju.
"Sve ostalo su pojedinci koji uzgajaju pse iz ljubavi. Nema sistemskog selektivnog uzgoja, pa dolazi do parenja u srodstvu, gubitka kvaliteta dlake", upozorio je.
Bosanski oštrodlaki gonič - barak: Cijenjena pasmina, gotovo prepuštena sama sebi
U periodu od 2019. do 2024. godine zabilježeno je 112 legla i 772 izdata rodovnika. To je i dalje skroman pokazatelj za pasminu koja bi trebala imati nacionalni status zaštite.
U samom radu autori ističu da bosanski oštrodlaki gonič barak datira još iz 17. stoljeća, a njegovo precizno morfološko opisivanje duguje se upravo Laski (1905), koji ga je opisao kao "hrabrog, tvrdog i pouzdanog goniča". Prvi standard pasmine izrađen je 1955. u Luksemburgu, dok je važeći iz 1973. godine, što znači da više od pola stoljeća nije revidiran – iako su druge ex-YU pasmine taj proces odavno prošle.
Na osnovu šestogodišnjih podataka Kinoloških saveza u BiH, autori ukazuju na potrebu konzervacije genetske čistoće i revizije standarda, te predlažu mjere koje bi doprinijele zaštiti, promociji i unapređenju ove pasmine.
Neophodan je sistematski pristup očuvanju, jer udio njegovih registrovanih legla u ukupnoj populaciji pasa u zemlji iznosi manje od 2%. Urbanizacija i depopulacija ruralnih područja u kojima je barak tradicionalno prisutan dodatno ugrožavaju njegov opstanak.
Neophodno je uspostaviti program in situ očuvanja, jedinstvenu bazu podataka dostupnu kinolozima, lovcima i istraživačima, kao i revidirati standard pasmine nakon više od 50 godina.
Cijena štenadi bosanskog oštrodlakog goniča baraka, kreće se od 200 do 500 eura.
Kao dodatne mjere, preporučuju subvencioniranje veterinarskih troškova, ishrane i promocije na kinološkim manifestacijama, te uvođenje obaveznih uzgojnih pregleda i provjere radnih sposobnosti jedinki koje idu u priplod.
"Ovakav pristup omogućio bi da se očuvaju izvorne karakteristike baraka i spriječi njegovo nestajanje s kinološke i kulturne mape Bosne i Hercegovine", zaključuju autori.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica
Poljoprivrednici dali rok od 7 dana: Zaprijetili blokadama i zahtjevom za smjenu ministra
Poljoprivrednici FBiH u ponedjeljak, neće na proteste, ali oni ostaju kao opcija
Kuzmić posjetila gradilište nove mljekare u Prnjavoru: "Ako bude trebalo reagovat ćemo"
Poljoprivrednici najavili proteste: Novi rok Vladi FBiH do petka
Bićo više ne predstavlja određene poljoprivrednike: "Ne želim biti uzrok razdora"
John Deere regrutuje bivše vojne inženjere: "Tenk ili kombajn - hitnost je ista"
Kuzmić posjetila gradilište nove mljekare u Prnjavoru: "Ako bude trebalo reagovat ćemo"
Inovacije u poljoprivredi: Nagrađene žene koje mijenjaju način upravljanja vodom u Evropi
Vijeko Nik
prije 1 mjesec
Baraka, kao i druge rase goniča mogu popraviti i očuvati ponajviše lovci, jer oni bi trebali da drže najviše predstavnika ove rase. Zašto lovci? Jer lovac je taj koji će ga hraniti, izvoditi u lov i najbolje poznavati njegove kvalitete. Zašto je došlo do gašenja nekih odgajivačnica, trebalo bi pitati one koji su se time nekada bavili, da bi znali gdje griješimo. Slažem se da je potrebno subvencionisati njihovo držanje i čuvanje i to se u velikoj mjeri može raditi preko lovačkih društava. Svako lovačko društvo zasigurno može dati podsticaj za držanje bar 5 pasa i kad to pomnožimo sa brojem lovačkih društava onda vidimo da se radi o velikom broju na ukupnom državnom nivou. Takođe u subvencionisanje se mogu uključiti i republički, odnosno kantonalni, kao i organi lokalne zajednice. Rad na selekciji se mora podrediti prvenstveno kroz ocjenjivanje radnih sposobnosti, pa tek posle toga kroz ocjenjivanje eksterijera. Sparivanjem radnih jedinki dobili bi kroz par generacija mnogo potomaka sa dobrim radnim kvalitetima i takve bi lovci rado držali, tj ne bi imali potrebu da drže neke druge rase goniča. Potrebno je raditi na podizanju svijesti i edukaciji lovaca, ali i sudija i odgajivača. Obaveza svih nas je da shvatimo da je to naše nacionalno blago, a to znači da pripada svim narodima i nacionalnim manjinama u BiH, pa prilikom ocenjivanja ne smijemo da gledamo čiji je pas, nego da gledamo njegove kvalitete. Takođe, neki pojedinci su u proteklom periodu htjeli da sebe proslave na račun pasa, da glume neke kinološke velikane, te su takvim postupcima stvorili neku vrstu animoziteta kod drugih vlasnika, a to su stvari koje loše utiču na očuvanje rase. Ako je prioritet dobrobit rase, onda takvim namjerama nema mjesta u ozbiljnom radu. Najbolji pas treba da bude onaj koji je zaista najbolji, bez obzira ko mu je vlasnik. Što se tiče revizije standarda, tu ne treba puno toga mijenjati, jer svrha standarda je da se očuvaju rasne osobine, a ne da se standard prilagođava rasi. Potrebno je doraditi možda neke dijelove koji onemogućavaju ispravno tumačenje standarda kao što je npr. oblik repa. Tamo piše da je rep blago na gore povijen, a time mnogi misle da rep može imati i polukružan oblik što je diskvalifikacijska greška. Blago na gore povijen rep znači da pas i dalje ima sabljast oblik repa, samo što je u tom slučaju malo podignut iznad leđne linije. Takođe kod samog pristupa ocjenjivanju eksterijera treba svaki sudija da zna da se prvo gleda kvalitet dlake, koja mora da bude oštra (odlika rase), zatim su na redu morfološke osobine (oblik tijela), pa tek na kraju se gleda boja. Svi dozvoljeni tipovi boje kod baraka treba da budu jednako tretirani, a ne da se umanjuje vrijednost žutih i onih sa malo bjelina i slično. Kao što se vidi, ozbiljnog posla imamo mnogo ako želimo stanje da popravimo, pa predlažem da se što prije krene s poslom. Svim iskrenim ljubiteljima ove predivne rase želim puno sreće!