U selu ambulanta, filijale banaka, kino - šta imamo danas?

Život u selu oduvijek se razlikovao od života u gradovima uz stalne pokušaje stanovnika sela, pa čak i ponekih vlasti, da se ova razlika ublaži. Prije oko 40 godina, svako selo imalo je neki prevoz i autobusku ili bar željezničku stanicu. Događalo se da ova stanica bude izvan sela, na glavnom putu, ili, u planinskim krajevima, podaleko od naselja, ali, postojala je, a postojao je i kakav, takav red vožnje prema kome se stanovništvo orijentisalo.

Danas mnoga sela nemaju ni voz ni autobus, linijski taksi nije obavezan, tako da je stanovništvu najjednostavnije da ima - svoj auto. I teretno vozilo, kad treba nešto da se preveze do grada. 

Primjer opštine Kikinda

Svih devet sela imala su ambulante. Nisu radile cjelodnevno, ali, uvijek je u selu bila bar jedna medicinska sestra - koja je tu i živjela. Većina ambulanti bila je u novim prostorijama, zadovoljavajući ne samo funkcionalnost nego i udobnost. Još ranije, davnih pedesetih godina prošlog vijeka, tri najveća sela u opštini Mokrin, Bašaid i Banatsko Veliko Selo, imala su svoja porodilišta. Nisu bila velika, po pet, šest kreveta, ali, radila su. Onda je, tokom šezdesetih, neko ocijenio da je porodilište u Kikindi sasvim dovoljno. U međuvremenu, bilo je prilika kad je stajalo prilično pusto što se tiče beba. A i osoblje se nešto osipa, odlazi u penziju ili u inostranstvo.

Imala su sva sela i filijale banaka, ili bar jedne banke. Sad u nekima nema ni bankomata. Škole su tokom osamdesetih stekle nove fiskulturne sale koje ni po čemu nisu zaostajale za onim u gradskim školama, čak su u nekim slučajevima bile i prostranije i bolje opremljene. Ali, kao najvažnije, sela su imala bogat kulturni život. Domovi kulture u Nakovu i Sajanu "mlađi" su od kulturnog centra u Kikindi - i u mnogim drugim gradovima.

Kulturni život

Kino je radilo u svakom selu. Možda su sprave za emitovanje filma izgledale kao iz historijskog filma - ali, radile su, kino projekcija nije manjkalo. Film koji se prikazivao u gradu, prikazivao se i u selu. Pozorišna predstava koja je igrana u gradu - često je gostovala i u selu. Nekoliko disko klubova selima, u davno doba disko klubova, imalo je stalnu publiku iz drugih opština i obližnjih gradova. Likovne i književne kolonije, pjesničke večeri, muzika od etno do rokenrola, smotre folklornog i dramskog stvaralaštva, silan amaterizam koji je osvajao mlade i starije, sve je to davalo perspektivu i radost životu u selima.

Rusko Selo imalo je davnih osamdesetih smotru amaterske drame na mađarskom jeziku, dolazili su reditelji i dramaturzi iz Mađarske da se dive, da uruče nagrade i povedu u daleko inostranstvo najtalentovanije. Ta amaterska društva bila su nezvanična duša svakog sela, od najvećeg do najmanjeg. Ljudi koji preko dana rade teške poslove u poljoprivredi poslije završenog radnog dana odlazili su u svoj dom kulture da tamo glume Ujka Vanju ili kralja Kreonta, da raspravljaju o djelima Zilahija i Andrića, da glume, recituju, šiju kostime ili barem skuhaju kafu i obezbijede obrok za glumačku ili folklornu družinu. Svi talenti, koje tokom dana niko ne primjećuje, jer poljoprivreda traži svakodnevan težak rad, zablistali bi na seoskim svečanostima i na različitim smotrama.

I danas, poslije toliko promjena u društvenoj klimi i položaju sela, razna kulturno - umjetnička društva, aktivi žena, lovačka udruženja, mladi i stari ekolozi održavaju selo da ne potone u mrak i tugu i želju za odlaskom negdje daleko. Treba li, dakle, ova udruženja koja još čuvaju maleni plamen entuzijazma finansirati da se ne ugase? Treba, naravno. Kako, to je već teže pitanje, ali, nijedan zakon ne brani ni vlasti ni najimućnijim predstavnicima zajednice da se zainteresuju za ovu temu. 

Šta sve ima u vašem selu, pišite nam u komentaru ispod teksta.