Svlače kožu i znaju sve tajne, a naši stari im ni ime nisu izgovarali

Malo je stvorenja izazivalo takav nepodijeljeni užas čovječanstva kao što je to uspjela zmija. Mnogo prije opštepoznate priče o izbacivanju ljudi iz raja ovo stvorenje bilo je na zlom glasu i ljudi su ga se jednostavno bojali. Stari poljoprivrednici nisu ni izgovarali riječ zmija nego su govorili "kamenica", "nepomenica" i tako dalje, nikako nisu voljeli da je sretnu blizu kuće i njive, a nije bilo dobro ni da joj vide rep, negdje u šumi ili kamenjaru.

Nije da nema razloga za ovoliki strah, neke od zmija su otrovne, do te mjere da je ujed smrtonosan za čovjeka. Od oko 3.600 poznatih vrsta, većina nema otrov, ali poljoprivrednik ih svejedno ne voli kao ni one otrovne i zazire od njih. Vjerovalo se da je zmija u stvari mnogo veća nego što se ljudima čini, jer, kad bi je vidjeli u njenom pravom užasnom obliku, onesvijestili bi se od straha. Šarka (Vipera Berus, naslovna fotografija, op,ur.) i poskok (Vipera Ammodytes), otrovne zmije u južnoj i jugoistočnoj Evropi, predmet su najstrašnijih priča kod svih naroda.

Košuljica skupo koštala

Zmije su gmizavci iz klase Ophidia i Serpentes, umjesto nogu imaju snažne mišiće pomoću kojih pokreću izduženo tijelo. Za razliku od svojih gušterskih predaka, imaju nekoliko zglobova više u vilicama, tako da mogu da progutaju plijen koji je veći od njihove glave. Nemaju očne kapke niti vidljive spoljašnje uši, ali čulo mirisa je odlično razvijeno.

Najveći ikad nađeni fosil zmije, Titanboa cerrejonensis, bila je dugačka 12 metara, ali, narodna mašta, pa čak i pisana djela ljudskog roda, pominju zmije, kopnene i morske, dugačke stotinama metara. Ovako su ušle u epove, bajke i legende širom svijeta.

Žive praktično svuda, osim na polovima i ponekim ostrvima: u Irskoj, na Islandu, Grenlandu, Havajskom arhipelagu i ostrvima Novog Zelanda. Sve zmije su mesožderi i sve se presvlače u novu kožu. Staru kožu - "zmijin svlak" - skinu u jednom komadu i odbace kao staru čarapu. Živeći sa prirodom i u prirodi, nekadašnji poljoprivrednici su nema sumnje vidjeli ovu pojavu, što je doprinijelo uvjerenju o navodnoj besmrtnosti ili izuzetno dugom životu zmija.

Pomoć u vrtu: Zašto je pauk prirodni pesticid, a zmija odličan deratizator?

Skinuta zmijska koža, košuljica, skupo se plaćala kao amajlija, naročito za jedino muško dijete u porodici. Opet prema brojnim vjerovanjima, zmija zna sve tajne, govori sve jezike, ljudske i životinjske, i važna je ličnost u bajkama i legendama.

Zmija se nastanila kod čobanina

Prema jednoj priči iz južne Srbije, koju bilježe etnolozi, one imaju svoju godišnju skupštinu, kad se, u sredini ljeta, okupljaju na ravnom kamenu, na vrhu brda ili sličnom mjestu gdje nema ljudi, pa se dogovaraju gdje će koja da ide i koga će da ujede do sljedećeg sastanka. Desilo se da je jedan čobanin prišao blizu i slušao kako predsjedavajuća zmija proziva jednu po jednu prisutnu, da bi joj saopštila zadatke.

"A ja, kuda ću ja da idem?", pitala je nestrpljivo jedna mlada zmija željna dokazivanja.

"Ti ćeš da ideš kod ovog čobanina što nam prisluškuje sastanak, nećeš nikoga da ujedeš, nego ćeš da piješ mlijeko i zimuješ u vuni", odgovorila je glavna zmija.

I tako i bi. Zmija se nastanila kod čobanina, zimovala u vuni, pila pomalo mlijeka, a on nije smio ni da zucne niti da je otjera.

Kako držati zmije podalje vrtova i voćnjaka?

U stvarnosti, zmije ne piju mlijeko i ne napadaju ljude. Do ujeda obično dolazi kad čovjek nagazi na zmiju u travi ili šiblju - seljaci su u davna vremena išli bosi cijelo ljeto. Narodni načini "liječenja" od ujeda zmije, veoma maštoviti, obično su dovodili do smrti ujedenog, a ko je znao da pravilno obradi povredu - isisavanjem otrova i dezinfekcijom mjesta ujeda - rizikovao je da bude proglašen vještacem ili vješticom.

Danas postoji serum, naročito pod uslovom da je povrijeđeni brzo stigao do najbliže zdravstvene stanice gdje ima potrebnih lijekova, ali, nekadašnje seljaštvo nije imalo na raspolaganju ništa slično.