Šuma preživjela ratove i klimatske promjene, ali neotporna na sjekiru?

Kikinda, kao i većina gradova u Banatu, u susjednoj Srbiji, nema u svojoj okolini nijednu šumu. "Vrančija šuma", omiljeno izletište za roštiljanja uz pivo, bila je, tvrde autoriteti, ozbiljan kompleks na velikoj površini, sad je više šikara uz poneko stablo. Da bi uživao u šumi, Kikinđanin treba da se odveze do Potisja, do Apatina ili do planinskih krajeva.

Nekad nije bilo tako.

Sirotinjska majka

Rimljani, Grci, Nijemci, Austrijanci, Turci i Francuzi, vojnici, kaluđeri, kasnije i putopisci u službi svojih vladara, bilježili su da je vjeverica mogla da putuje ovim krajevima od sela do sela ili od grada do grada, a da ne dodirne tlo, samo da skače s drveta na drvo. 

Šuma je od starine bila sirotinjska majka. Štitila je skromne posjede nekadašnjih seljaka od jake vrućine, zimske hladnoće i oluja. Upravo njihovim krčenjem su i nastajale prve obradive površine. U šumi je siromah seljak mogao da se snabdije besplatnim ogrevom ili drvnom građom, jer su bile ogromne, a vlastelinski šumari nisu uvijek bili blizu. Tamo se odlazilo po hranu - jestive gljive, bobice, korijenje i zelje. Hren, rotkva, rukola, većina voća i povrća započelo je karijeru kao divlje bilje koje raste u šumi, da bi tek mnogo kasnije zauzelo svoje mjesto u historiji kulinarstva.

U prostranstva drveća seljak je puštao svinje da se utove žirom, a ovce, koze i goveda da pasu svježu travu. U životu nekadašnjeg sela šuma je imala ogromnu ulogu. U njoj su se ljudi molili, kad nisu imali crkvu u svom mjestu, zaljubljeni sastajali, a stariji dogovarali, slavili se praznici ili se snalazilo u teškim vremenima. Tamo se bježalo od razbojnika, poreznika i neprijateljske vojske. Tu su seoske starešine pravile tajnu zalihu hrane namijenjenu upravo za ovakve situacije. Divljač bi ponekad završila na jelovniku ondašnjih poljoprivrednika, naročito kad u oskudnim godinama ne bi uspjeli da odgaje dovoljno namirnica.

Osim toga, tu su živjele vile, patuljci, divovi i druga bića neophodna za folklor, za narodne priče koje se pričaju uz vatru i predstavljaju najstariju književnu formu ljudskog roda. Velike neprohodne šume budile su strah, a isto tako predstavljale i zaštitu. 

Pošumljavanje nije prava mjera?

Ali, došla su nova vremena sa novom organizacijom poljoprivrede, a nov način zahtijevao je veliki zemljišni posjed umesto male krčevine srednjeg vijeka i još ranijih perioda. U formiranju velikih površina pod istom kulturom (na primer, pšenicom) šuma je predstavljala smetnju ili u najboljem slučaju drvo za ogrjev. Ondašnje stanovništvo nije se bunilo, naprotiv, izgleda se radovalo sve većim i većim površinama iskrčenog zemljišta, videći u tome i svoj interes. Toliko dugo je izgledala vječna i neuništiva da izgleda niko nije vjerovao kako bi mogla da nestane.

Kad se pokazalo da nedostaje, počela je praksa da političari obećavaju pošumljavanje, vjetrozaštitne pojaseve, izvede se ponekad i neka akcija sađenja stabala, bogato propraćena u medijima, ali, od toga se šume ne oporavljaju, a drvo koje je izbeglo bespravnu sječu već biva posječeno u nekom od dozvoljenih poslova. Iskreno, kako je moguće isparcelisano, uknjiženo, kategorizovano zemljište s komercijalnom vrijednošću sada ponovo pretvarati u divljinu i kome bi to koristilo?

Što ne ide, ne ide.

Tu gdje su nekad bile šumski prostori sad je obradivo zemljište, pašnjaci, gradovi, fabrike, deponije ili parkinzi. Šuma je preživjela ratove, klimatske promjene, oštre zime i vrela ljeta sa požarima, jedino nije bila otporna na sjekiru.