Šta znači riječ "bostan" i zašto je cijenjen parfem od dinje i lubenice?

Prema uvriježenom mišljenju, dinje i lubenice stigle su na naše podneblje u doba Turaka, dakle u isto vrijeme kad i šeboj, karanfil, gajenje plemenitih vrsta golubova i spavanje poslije ručka. Uostalom, riječ "bostan" koja označava dinje i lubenice zajedno, turskog je porijekla i znači "mirisno mjesto", tojest dio bašte gdje se gaji cvijeće, začini i plodovi prijatnog mirisa. Ipak, nije tako.

Dr Olga Zirojević u svojoj knjizi "Istočno zapadna sofra" objašnjava da su riječi "dinja" i "lubenica" ušle u slovenske jezike vijekovima prije prvog pomena turskih osvajanja. Kako izgleda, sočne i slatke plodove porijeklom iz najtoplijih dijelova Afrike i Azije donijeli su ovamo još antički Grci i Rimljani. Ni dinja ni lubenica nisu voće nego - povrće. Srodnije su tikvi i krastavcu nego, na primjer, kajsiji.

Svejedno, smatraju se i jedu kao voće, na kraju obroka, naročito u toku ljetnih vrućina. Najbolje su u svježem stanju i rijetko završe u kolačima ili nekom drugom jelu, nego se koriste onakve kakve su, treba samo rasjeći tanku ili nešto deblju koru.

Carigradska lubenica i medena dinja

Nekada su poljoprivrednici gajili samo jednu vrstu lubenica, takozvanu "carigradsku", tamnozelene sjajne kore, sa crvenom pulpom, koja se, bezopasnom genetskom mutacijom, ponekad pretvarala u žutu. Danas je odgajivačima na raspolaganju veliki broj sorti, uglavnom sa svijetlozelenom korom i ružičastim "mesom", otpornijih od stare vrste i kadrih da proizvedu plodove do 12 kilograma i teže.

Sa dinjom je donekle drugačija situacija, nekada su bile cijenjene cerovače, bjelovače i ananas dinje, sa bjeličastom, zelenkastom ili narandžastom pulpom, a i sada postoji velik broj vrsta zanimljivih imena i stepena slatkoće: "medena" dinja, kantalupo dinja (prema imenu jedne oblasti u Španiji), galija i druge. Neke stižu sa obližnjih njiva, neke iz Grčke, Izraela ili Tunisa, a neke čak iz Argentine. Kod novijih sorti odgajivači su razvili plodove sa ružičastom pulpom.

Miriši kao bostan

Mnogi poljoprivrednici koji gaje ove kulture na njivi ili u bašti ostaju odani starim vrstama, uz koje su odrastali, a dinju, po starom običaju, jedu uz hljeb, kao i njihovi preci. Stručnjaci za parfeme su još u antičkom Rimu bili fascinirani svježim mirisom lubenice i dinje i pokušavali da ih nekako proizvedu u svojim improvizovanim laboratorijama. Taj poduhvat je uspio tek Francuzima krajem dvadesetog vijeka, pa sad postoje čitave serije parfema i kozmetike koje mirišu na bostan. 

Oba ploda sadrže oko 90 odsto vode tako da predstavljaju laku i osvježavajuću hranu za ljeto, a zbog minimalne kalorijske vrijednosti pogodni su i za dijetu. Uspješno čiste bubrege od višegodišnjih naslaga, pomažu izbacivanje pijeska, viška soli i nagomilane vode, regulišu floru crijeva, ali oslobađaju i zglobove od nepotrebnog sadržaja, čime indirektno poboljšavaju stanje kičme i povoljno djeluju na otpornost organizma. Proljepšavaju ten i obezbjeđuju mirisan dah, treba ih jesti kad god je moguće, što nije teško, jer ih svi vole.

Postoji samo jedan problem: koliko god dobro podnosile transport, dinja i lubenica su vrlo kvarljive i osjetljive kad se načnu, tojest rasijeku i otvore. Zato ih treba pojesti što prije, a najbolje odmah čim se donesu na sto. 

Dodajte agroklub.ba u omiljeni Google izvor