So - začin, zdravlje, zaštita, rat i primirje

Odakle običaj da se gostu prvo nude hljeb i so u mnogim seoskim sredinama, a naročito prilikom raznih manifestacija i svečanog dočeka?

Ovaj postupak je u primjeni od pamtivijeka jer su poljoprivrednici nekada smatrali da se pomoću zalogaja hljeba umočenog u so stvara savez sa gostom, te da između njega i domaćina ne može više biti neprijateljstva. Vuk Stefanović Karadžić bilježi zakletvu među starim prijateljima: "tako mi soli i hljeba koje smo zajedno pojeli". Mnoga neprijateljstva i osvete prestale su kad su obje zakrvljene strane podijelile hljeb i so.

Više od začina

So je mineral sastavljen prvenstveno od natrijum hlorida (NaCl), pripada velikoj grupi jedinjenja i neophodna je za održanje života. Prisutna je u ogromnim količinama u morskoj vodi, naročito na otvorenim okeanima gdje je sadržaj soli 35 grama u litru vode. Slan ukus je najstariji i najpoznatiji ljudskoj vrsti.

So je najvažniji i najstariji začin, koji nikad nije bio samo začin, nego prava svetinja, koja učestvuje u vjerskim obredima. Najstariji dokazi o preradi soli datiraju od prije oko 8.000 godina, iz Rumunije. Proizvodnja soli u Kini počela je otprilike u isto vrijeme. O značaju ove namirnice znali su drevni Grci, Rimljani, Jevreji, Vizantinci, Hetiti, Egipćani i Indijci.

So je odavno postala predmet trgovine i prenošena je preko Sredozemnog mora brodovima, preko pustinje Sahare na leđima kamila, a preko ostalog kopna posebnim putevima soli. Vlasništvo nad rudnicima soli i solanama u primorju bilo je često povod za rat, jer od soli je i bukvalno zavisio opstanak civilizacije.

Veoma davno ljudi su primijetili uticaj soli na zdravlje. I ako je u savremeno doba utvrđeno da višak soli u ishrani može da utiče na pojavu kardiovaskularnih bolesti, u davna vremena ljudi su bolovali i umirali ako nisu imali soli o čemu je ostala iscrpna hroničarska građa.

Za sada se smatra da je prvi grad u Evropi bila Solnickata - što znači solana - u Bugarskoj. Vrlo stara solana pronađena je kod Polana Slatinej u okrugu Njamc u Rumuniji. Prema raspoloživim podacima, dio plate rimskih vojnika isplaćivan je u soli, a oporezivanje ovog značajnog artikla datira iz perioda oko 2.000 godina prije nove ere. Žetva soli na jezeru Sječi u Kini također upućuje na solanu staru oko 6.000 godina.

Zaplećeni djedovi

O soli, povodu za ratove i osnovi za oporezivanje, postoje brojna vjerovanja. Prije svega poznata je njena zaštitnička funkcija. Malo soli u platnenoj kesici nosili su preci ušiveno u odjeću ili ubačeno u džep, da im ne naškode razne mračne sile u koje je vjerovalo nekadašnje poljoprivredno stanovništvo.

So u bašti - od plodne zemlje do zbijene pustinje

"Ne valja se" da se so kupuje ponedjeljkom i subotom, a naročito ne valja da se prospe, jer to sluti na veliku nesreću ili svađu u kući. Zato su nekadašnji seljaci, kad se so prospe, uzimali malo i bacali desnom rukom preko lijevog ramena, da umilostive "zaplećne djedove", duhove predaka koji preko ramena gledaju na svaki čovjekov postupak.

Kad so odvugne (ovlaži), biće velike kiše. So se ne pozajmljuje nikome na velike praznike, da ne bi sreća otišla iz kuće, a iz istog razloga se hrana ne soli u mraku. Malo soli od praznične večere kradom bi uzela djevojka da stavi pod jastuk, pa će onda momak nju da sanja. Sudovi u kojima se so čuva bili su predmet najveće pažnje i držani uvijek čisto, opet zbog blagostanja i sreće u domu.