Put duhana: Od lijeka protiv glavobolje za kraljicu, do komercijalne kulture

Duhan (Nicotiana) spada u biljke koje su u potpunosti izmijenile historiju, tržište i životne navike stanovništva. Pod ovim imenom podrazumijeva se više od 70 vrsta biljaka Nicotiana iz porodice Solanaceae koje izvorno stižu iz zemalja tropske Amerike. Jednogodišnja je zeljasta biljka, koja se danas tako masovno uzgaja i koristi da nekadašnje divlje vrste praktično više ne postoje.

Sadrži alkaloid nikotin, policiklične aromatične ugljovodonike, nikl, kadmijum, arsen, formaldehid i mnoge druge sastojke koji se danas koriste za proizvodnju lijekova i pesticida. Planetarno je popularan, u raznim oblicima koristi ga više od milijardu ljudi na svijetu. U doba kad je još bio novost, artikal iz "novog svijeta”", u Portugalu i Španiji pominje se prvi put 1519. godine.

Trava koja liječi

Ispočetka je gajen kao ukrasna ljekovita biljka, a poznat je postao 1560. godine, kad je francuski ambasador u Lisabonu, Žan Niko (Jean Nicot) po kome je nikotin dobio ime – poslao duhan kraljici Katarini Mediči, kao lijek protiv glavobolje. Tada je ova biljka stekla ogromnu popularnost, tako da je nazvana Herba panacea – trava koja liječi sve bolesti.

Zabranjivali su je vladari i vjerski poglavari svih vjera, preteći čak i fizičkim kaznama i vatrom pakla pušačima, ali, duhan se već izmakao kontroli, izgleda su ljudi ozbiljno vjerovali da liječi sve, od zubobolje do ljubavnih jada. Ovdašnji seljaci su također vjerovali u ljekovitu moć duhana, svjedoči Veselin Čajkanović, jer su koristili list namazan medom i slačicom kao lijek od probada, a prah za posipanje inficiranih rana. Dim je služio za liječenje onih koje je ujela zmija. Rezultat ovakvog liječenja može samo da se zamisli.

Istovremeno, seljaštvo je počelo i da puši. Dr Olga Zirojević u knjizi "Istočno - zapadna sofra" navodi da je francuski putopisac Lefevr prolazio 1611. godine kroz Prokuplje, tamo vidio grupu seljaka koji su pušili i taj podatak zapisao. Banat je tokom cijelog 17. i 18. vijeka bio poprište žestokog šverca duhana jer je tržište Habsburške monarhije i Otomanskog carstva zahtijevalo velike količine ove "namirnice". A to što tržište traži, to su seljaci i gajili.

"Pali gorkoga duhana, pije vina i rakije"

Vuk Karadžić bilježi, inače, u svojim istraživanjima i u pjesmama sa terena, da je u njegovo doba bilo čestitih poljoprivrednika koji u životu nisu zapalili lulu ili čibuk sa duhanom i da su se veoma protivili da sinovi i zetovi, naročito budući zetovi, puše.

U jednoj pjesmi djevojka se žali kako njen otac ne prihvata mogućeg zeta jer je momak "jordamdžija (nezgodne naravi) koji pali gorkoga duhana, koji pije vina i rakije". Već sljedeća generacija poljoprivrednika pušila je masovno, dječak se smatrao momkom tek kad "zapali". Proizvodnja i šverc bili su čvrsto vezani za sudbinu mnogih poljoprivredničkih porodica, u ratu i u miru.

Hercegovci su veliki radnici, duhan su švercali i prije 100 godina

Savremeno doba donijelo je drugi pogled pa su duhan i svi proizvodi od njega proglašeni za opasnost po zdravlje. Države na svaki način gledaju da ogade pušenje svom stanovništvu. Negdje to postižu kampanjama o štetnosti duhana, negdje povećanjem cijena, novčanim kaznama ili otvorenim zabranama gdje sve ne smije da se puši, a to je maltene pa svako mjesto. S druge strane, ni pušači ne odustaju, nastavljaju sa svojom omiljenom navikom i pored svih zabrana i upozorenja. A proizvođači – i dalje proizvode to što tržište traži.