Poljoprivrednik više nije sitna moneta za potkusurivanje

Postoji jedna izreka: Kada ugine i posljednja pčela nestat će života na zemlji.

Logično.

Ako nema ovih vrijednica, ko će oprašivati biljke kojima se hrane životinje, a kojima se opet hrani čovjek? Ova vrlo svedena paradigma opstanka života na zemlji može se analogijom preformulirati i ovako: Ako nemamo poljoprivrednike koji uzgajaju biljke i životinje za prehranu ljudi, nema ni hrane, pa je ishod isti kao i u prvom scenariju.

Na dnu ljestvice vrednovanja

Da se ne bismo bavili ovim hipotetičkim i realno, teško ostvarivim predikcijama, ipak iskoristimo ovaj uvod kako bismo postavili poljoprivrednika na pravo mjesto na ljestvici vrednovanja današnjih profesija. U posljednjih 15, 20 godina svjedoci smo prave poplave zanimanja kao što su menadžerski poslovi, programeri, IT stručnjaci, pa poslovi iz domena takozvane "bestežinske ekonomije" i tako dalje. Poljoprivreda, kao prva u čitavom lancu proizvodnje hrane i dalje nekako ostaje prepoznata kao djelatnost koja je pri samom dnu ove naše tablice vrednovanja zanimanja.

Ono što se provlači kao neka osnovna crta njene prepoznatljivosti nije samo podređen materijalni status, već i ponižen društveni status.

Međutim, u posljednjih godinu dana nešto se mijenja. Masovni protesti poljoprivrednika širom Evrope, vrlo su zabrinuli ne samo političare, već i najširu javnost. Ako ništa drugo, običan potrošač, konzument hrane, konačno se upoznao s njihovim problemima. S druge strane, kao nikada ranije vlastodršci, vidno uznemireni uglavnom su nerado, ali ozbiljno pristupali razmatranju zahtjeva demonstranata. Bavili smo se i bavit ćemo se protestima i na Agroklubu.

Nikada ovoliko dugo

Osnovna namjera ove analize međutim, nije da se proučavaju konkretni rezultati kao takvi, a koje su demonstranti širom Evrope ishodovali, već upravo da kroz prizmu tih rezultata, pokušamo prepoznati tu novu poziciju poljoprivrednika. Kada izreknemo jednu ovakvu konstataciju, mislimo na poziciju kao jednu, bez sumnje relevantnu snagu koja bitno može utjecati na agrarnu politiku države, a što ovom zanimanju nesumnjivo daje jednu novu perspektivu i novi autoritet koji se definitivno više ne može ignorirati.

Evropa se suočava sa činjenicom da protesti poljoprivrednika kao nikada do sada nisu trajali toliko dugo. Puno toga se "nakupilo" u kofer problema i briga s kojima se nose. Okidač je bez sumnje bio početak ratnog sukoba u Ukrajini. Rat i dalje traje, problemi se nagomilavaju, a reakcije evropskih država u prvoj godini su bile ili spore i neadekvatne ili ih uopće nema.

Slama na ulice, gnojnica na javne zgrade - tako protestuju francuski poljoprivrednici

Tržište je potpuno van kontrole. Svjetska trgovinska organizacija mirno promatra neskriveni i ogoljeni trgovinski protekcionizam. U međuvremenu Ukrajina se riješava svojih viškova tako što ih izvozi po damping cijenama zemljama EU koje podržavaju ovu zemlju tako što je širom otvorila vrata za njenu robu.

Ko je u problemu?

Zna se: evropski poljoprivrednik i to pogotovo iz onih zemalja koje graniče s Ukrajinom. EU potpisuje sporazum sa zemljama MERKOSUR-a (Brazil, Argentina, Urugvaj I Paragvaj) o liberalizaciji trgovine.

Ko je najviše ugrožen?

Zna se - opet poljoprivrednik. Ipak, osnovna preokupacija zemalja EU koje su se našle pred recesijom, je kako u takvim okolnostima uravnotežiti nacionalne budžete. Većina zemalja je rashodovnu stranu rješavala preko smanjenja podrški u agraru. 

Šta je sa Zajedničkom poljoprivrednom politikom?

Tek tu nastaju problemi. Ambiciozan projekt Zajedničke politike poznat kao "Zeleni plan", bitno utječe na finansije poljoprivrednih proizvođača. Obaveza "odmaranja" četiri posto zemljišnog resursa, širok popis zabranjenih hemijskih preparata, smanjenje upotrebe mineralnog gnojiva, komplicirane birokratske procedure za ostvarivanje prava na podrške, smanjenje stočnog fonda kao najvećeg uzročnika emisije azota pri uzgoju goveda i drugo, samo su dio primjedbi koje su uputili na adresu Evropske komisije.

Reakcija poljoprivrednika na sve ove okolnosti bila je žestoka. Vijesti o blokadama puteva širom Evrope sustizale su jedna drugu. Zahtjevi su bili vrlo precizni i jasni. Oni nisu bili usmjereni samo na ZPP, već i na neke mjere u kompetencijama nacionalnih legislativa. Kada smo već kod mjera iz domena nacionalnih zakonodavstava, podsjetimo samo da su njemački poljoprivrednici pokrenuli čitavu lavinu protesta tako što su prije svega tražili da se ne ukinu subvencije za plavi dizel, dok istovremeno oni iz zemalja siromašnijeg dijela Evropske unije, kao što su Rumunjska i Grčka traže veće olakšice, odnosno veće subvencije za taj toliko značajan input u ovoj proizvodnji.

Šta su izvojevali?

Konačno dolazimo do poante ovog kratkog analitičkog teksta. Uz rizik da će nešto biti izostavljeno u narednom dijelu jer dok se pišu redovi ove analize protesti u nekim zemljama još traju odnosno za danas, 13. marta su najavljeni opći u svim državama članicama, ipak da konstatiramo šta je to što su dosad uspjeli isposlovati:

Evropska komisija je predložila da se ograniči uvoz poljoprivrednih proizvoda iz Ukrajine. Zaustavljen je uvoz najosjetljivijih proizvoda iz zemalja MERCOSUR. Također je za 2024. godinu izuzela poljoprivrednike u EU iz pravila da dio zemlje ne smiju obrađivati dok dobivaju subvencije, ali bi morali uzgajati usjeve bez korištenja pesticida.

Najavljene su mjere u EU među kojima su uvozne kontrole kako bi se osiguralo da uvezena hrana ne sadrži tragove pesticida zabranjenih u EU.

Pokrenute su mjere ublažavanja birokratskih procedura i propisa. Francuska i Njemačka su pod pritiskom odustali od planova ukidanja subvencije ili porezne olakšice za dizel. U Rumunoko je Vlada povećala subvencije za dizel, pozabavila se policama osiguranja i ubrzala isplate podrški. 

Jesmo li nešto propustili?

Vjerovatno jesmo. Uostalom treba pogledati popis zahtjeva, pa ako je nešto propušteno, dodati ga ovom jer uglavnom svi su u manjoj ili većoj mjeri pod pritiskom protesta prihvaćeni. Ima li uopće neki zahtjev, a da nije procesuiran? S velikom sigurnošću možemo reći da nema. Je li u pitanju strah vlasti da im će ista iskliznuti iz ruku, pa su ustuknuli pod pritiskom protesta?

Ipak mislim da nije to u pitanju, već osvještenje te iste vlasti da u strukturi svog privrednog sistema imaju jednu novu generaciju prosvijećenih, dobro organiziranih ljudi koji značajno doprinose privredi svoje države proizvodeći hranu. Ako mene pitate koji je dominantni utisak koji se nameće iz cijele ove višemjesečne borbe za svoja prava, onda je to svakako dojam o potpunoj reafirmaciji plemenitog zanimanja zvanog poljoprivrednik. Poljoprivrednik nije više sitna moneta za potkusurivanje, već jedan uvaženi privrednik sa značajnim potencijalom da brani i obrani svoje interese.

_{Naslovna fotografija: FNSEA/Julijana Kuzmić}