Nova košulja na gredu i čast za majstora - koji su seoski običaji kada se nešto zida?

Zidarstvo spada u najstarija i najcjenjenija zanimanja. Graditelj koji zna kako nastaje hram, palata, akvadukt ili kameni zidovi bio je prvi saradnik vladara i njegova desna ruka od pojave prvih država.

U drevnom Egiptu zidari su bili odlično plaćeni uz obavezu da tajnama zanata pouče sina ili zeta. U Mesopotamiji, Asiriji, Kini, u državama južne Amerike, svuda je zidar, naročito majstor zidar, uz koljeno kralja. Stari svijet ostavio je nevjerovatna djela građevinske vještine, a novija vremena nastavila su ovu praksu.

U antičkoj Grčkoj i Rimu zidari imaju svoja tajna udruženja, a cijeli posao blisko je povezan sa obredima, uglavnom rezervisanim samo za "posvećene", to jest nije mogao da ih vidi niti da u njima učestvuje niko ko i sam nije od tog zanata. Od tada pa do savremenog doba, ko zna da zida, neće biti bez posla.

Visoko cijenjeni u selu

Jasno je da su poljoprivrednici visoko cijenili zidare. Ne u smislu da su u selu gradili impozantno veliki hram ili neko drugo arhitektonsko čudo, ali, uvijek je postojala potreba da se sazida kuća, štala ili ekonomske prostorije, put ili brana. Znali su i poneki poljoprivrednici jednostavnije poslove, na primjer da poprave krov, sagrade svinjac ili oblijepe blatom ili malterom kuću ili šupu i te poslove su radili u svom domaćinstvu ili za rodbinu i poznanike, kad bi se ukazala potreba. A kako su "znali znanje", bili su visoko cijenjeni u svojoj sredini.

Kad je prvi školovani zidar stigao u selo, pa na licu mjesta procijenio teren, izračunao i rekao poljoprivrednicima koliko tu treba cigala, drvne građe, maltera i vremena, i još to sve sabrao koliko će da košta – nije poznato. Ipak, nema sumnje da je izazvao pravo strahopoštovanje kod mještana.

Moguće je da su se majstori ispočetka mnogo smijali običajima u selima prilikom gradnje kuće – kako seljaci prskaju temelje krvlju, "da bi se građevina održala", a majke i babe sklanjaju djecu od mjesta gdje se zida, da neko ne bi "uzidao sjenku" djeteta u temelje.

Voda za radnike - sreća u braku

Narodne pjesme svih naroda u regionu prepune su primjera da je nečija sjenka ili čak živa osoba uzidana u temelje, što svjedoči da je cijeli posao nekad bio povezan sa žrtvovanjem. Rade Neimar, Sinan Mimar i Ivan Dunđer, stvarne historijske ličnosti, graditelji znamenitih građevina, ulaskom u narodnu književnost postali su mitski junaci ravnopravno sa vitezovima koji ubijaju zmajeve.

Vremenom su se običaji mijenjali, pa je od nekadašnjeg žrtvovanja životinje na mjestu gdje se gradi nova kuća ostalo da poljoprivrednik hrani i časti zidare za sve vrijeme dok rade kod njega. Tri obroka dnevno tokom cijelog posla, za majstora i pomoćnike bilo je obavezno za domaćina, domaćicu i cijelo domaćinstvo.

O djeci i rađanju: Koji su se običaji i danas održali?

Odrasle djevojke iz sela naročito bi donosile vodu za radnike, vjerujući da će im to donijeti sreću u braku, a djeca i svi koji nisu imali previše posla dolazili su da gledaju kako gradnja napreduje. Kad se sagradi ugao kuće prema istoku, poljoprivrednici su opet klali životinju, pijetla, prase, negdje čak i ovna, da se zidari i svi koji pomažu počaste.

Ko ne časti majstora...

Kad se postavi glavna greda, opet se pravila gozba, a na kraj grede kačila se nova košulja za majstora zidara. Prilikom završetka cijelog posla, opet je sljedovalo slavlje sa bogatim obrokom i veseljem do zore.

Prema vjerovanju, ko ne bi častio zidare i isplatio im sve kako je dogovoreno, imao bi stalno neke kvarove u novoj kući, a najmanje što bi ga zadesilo bilo bi da se dim s ognjišta ili iz peći "vraća" u životni prostor, čineći ga tako vrlo neprijatnim za stanovanje.

Šta god da se desilo s građevinom, seljani bi ogovarali domaćina da nije častio i hranio zidare "kao što je red". Useljenje u novu kuću bilo je također povod da se cijelo selo okupi i počasti, ali i da svi gosti donesu poklone domaćinima.

A da li se Vi pridržavate nekih običaja kada gradite kuću, štalu...? Pišite nam u komentarima!