Kad procvjeta Đurđevak: Mirišljavi cvijet gorkog okusa, ali i odličan pokrivač tla

Đurđevak (Convallaria majalis) je biljka mirisne bijele cvasti sa mnogo sitnih zvonastih cvjetića i tamnozelenog kopljastog lista. Uspijeva i na manje plodnim mjestima, u sjenci, zahvaljujući korijenu – rizomu, koji se širi tako da biljka odlično pokriva tlo. Voli topla ljeta, muljevita ili pjeskovita zemljišta, prija mu šuma, naročito hrastova, šikara i planinska livada do 1.500 metara nadmorske visine.

U nauci, đurđevak sam predstavlja jednu biljnu porodicu. Porijeklom je iz Evrope, međutim, podvrste se pojavljuju u Japanu, jugoistočnoj Aziji i istočnom dijelu SAD. Listovi i cvjetovi đurđevka sadrže eterično ulje, saponine, smole, organske kiseline i šećere, koji kada se prerade na pravilan način imaju korisna svojstva. Osim njih, ova biljka sadrži otrovne glikozide i alkaloide koji mogu biti opasni po zdravlje.

Liječi mnoge bolesti?

Cijela biljka je izuzetno gorkog ukusa zbog srčanih glikozida (kardenoida). Ima značajna ljekovita dejstva, a još veće moći pripisuju mu skoro svi evropski narodi, vjerujući da liječi paralizu, živce, različita zapaljenja i bolove. Cvjetovi, potopljeni u jak alkohol ili votku, smatrali su se preventivom od svake zarazne bolesti, a danas se iz njih izvlači sastojak lijekova protiv epilepsije.

Plod đurđevka je crvena bobica, ali, sva pažnja i sva vjerovanja poljoprivrednika i pjesnika o ovoj biljci usmjerena su na cvijet.

Doba kad cvjeta, a to je oko velikog praznika Đurđevdana (6. maj), obiluje narodnim običajima počevši od ritualnog kupanja žena i djevojaka u vodi u kojoj je potopljen đurđevak, pa do ukrašavanja stola, ulaznih vrata i svakog raspoloživog prostora bijelim mirisnim cvjetićima. Simbolizuje sreću, čistotu, zdravlje i ljubav.

Vijenac od đurđevka - da prizove suđenog

Svi evropski narodi imaju vjerovanja o đurđevku. Kod antičkih Grka, smatralo se da je nikao na mjestu gdje je zastala Artemida, boginja lova. Rimljani su ga pripisivali Maji, boginji proljeća – onoj po kojoj je maj mjesec dobio ime. Skandinavski i germanski narodi brali su đurđevak u čast boginje jutarnjeg rumenila. Englezi i Irci vjeruju da se od đurđevka prave kreveti za vilinsku djecu.

Francuzi su imali festival đurđevka na kome učestvuju sve djevojčice i dječaci koji prvo beru cvijeće, a kad uvene, bacaju ga u vatru. Miris đurđevka prvi put je pretvoren u parfem upravo u Francuskoj, a i danas se koristi za iste svrhe.

Kako smo se nekad liječili? Jedna biljka ne štiti samo od bolesti

Slovenski narodi vjeruju da djevojka treba sama da oplete vijenac od đurđevka i nosi ga na glavi kako bi time dozvala suđenika, to jest budućeg muža. Takođe postoji vjerovanje da đurđevak najbolje raste tamo gdje su vile igrale – a ko je kvalifikovaniji za ljubav i zavođenje od vila? Ovaj cvijet, po opštepoznatom vjerovanju, donosi sreću u kući, ljubavi i braku, zato se nekad širom Evrope obavezno koristio za pravljenje vjenčanih buketa i ukrašavanje svatova.

Staro, neobično vjerovanje

Bolje obaviješteni historičari tvrde da je imao i sasvim praktičnu funkciju, s obzirom da se nekada ljudi – ni na selu ni u gradu – nisu suviše često kupali, pa je snažan miris đurđevka služio da maskira ovu činjenicu. Inače, ovu biljku prati i jedno neobično, a vrlo rasprostranjeno i staro vjerovanje: kome ne prija miris đurđevka, taj ima (ili će imati) problem s plodnošću. Zato su momci i djevojke hvalile miris omiljenog bijelog cveta, niko ne bi ni u šali rekao da mu se ne sviđa.

Đurđevak je opjevan u pjesmama, narodnim i umjetničkim ("kome sada moja draga na đurđevak miriše"). Pisali su o njemu Prežihov Voranc, Onore de Balzak i drugi pisci. Narodna imena – đurđica, šmarnica, bokarić, biserni cvijet, baber, zvonček, prebelika, gumbelija, dragoljica, majsko zvono, gospine suze i druga – ukazuju koliko je omiljen bio i ostao.

Dodajte agroklub.ba u omiljeni Google izvor