Do polovice devetnaestog stoljeća, negdje i dvadesetog, išle su po selima "kraljice", povorke djevojaka pjevajući stare pjesme koje prizivaju ljubav, rod i plod.
Vrlo davno, a upravo u ovom dijelu godine i kod slavenskih naroda, važio je stari običaj koji se zove "kraljice", "kraljička igra" ili "vođenje kraljica". U pitanju su obredne povorke, koje obilaze područje svog sela, odjevene u bijelo, ukrašene cvijećem i zelenilom, pjevajući o bogatom rodu, žetvi, ljubavi i plodnosti. Povorke su se kretale na poseban način, kao da plešu: dva (ili tri) koraka ravno, pa jedan unazad, uz mali poskok i klanjanje, pa tako cijeli dan, dok ne obiđu sav kraj atar i svaku kuću u naselju.
Stručnjaci ovaj običaj vežu za ljetnu dugodnevicu, a kasnije uz blagdan Duhova ili Pedesetnicu. U susjednoj Hrvatskoj se posebno održao u Gorjanima kod Đakova, poznat kao običaj ljelja. Tako su slavonske kraljice ili ljelje upisane 1966. godine kao hrvatska kulturna baština. Ovaj narodni običaj proglašen je 2007. nematerijalnom svjetskom baštinom i 2009. upisan na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.
Zanimljivo je da su vlasti u Bačkoj (susjedna Srbija, op.ur.) davne 1853. godine, zabranile kraljičku igru, jer su se dvije povorke pri susretu potukle i bilo je ozlijeđenih. Neobično, jer u kraljičkoj povorci sudjeluju - djevojčice, od 10 do 15 godina. Ali običaj je običaj: kad se sretnu dvije povorke, obje zapjevaju:
"il' nam se sklanjajte
il' nam krunu dajte"!
Onda kreće simulacija bitke, a, kako su sve djevojke nosile u rukama mačeve (nekad i prave!) ili kišobrane, neka od sudionica, ili netko tko bi se umiješao, mogao je dobiti batina. U pitanju je kako su tvrdili etnolozi, ostatak drevne agrarne magije, u kojoj se "kraljice" ozbiljno bore za dobar rod na njivama. Vuk Karadžić pisao je o ovom običaju kod Hrvata, Srba, Bunjevaca, Šokaca i drugih naroda u Vojvodini, uz primjedbu da se izvodi različito od mjesta do mjesta, a različito se i zovu osobe u povorci.
Negdje su to kralj i kraljica, barjaktarke, lijeva i desna (gdje je veća povorka, tamo ih ima četiri), ban i banica, a ostale su "vojska". Na glavama nose vijence i ogledala. Kraljica u nekim selima još ima preko glave neobičan ukras s velom koji joj pokriva lice, tako da je "djever" vodi da se ne bi spotaknula. Pjesme koje pjevaju ušle su u posebne odjeljke svih etnomuzikoloških zbirki i pjevaju se uvijek na isti način, na kraju svakog drugog stiha čuje se "Ljeljo" ili "le Ljelja le", nesumnjivo ostatak vjerovanja u Ljelja, praslavensko božanstvo plodnosti.
Pred svakom kućom povorka zastane, kraljici iznesu stolicu, barjaktarke pobodu barjake u zemlju, "kralj" izmahuje mačem, a "vojska" se postavi iza kraljice, zaigra kolo u obliku srpa (polukružno, ne zatvoreno) i zapjeva.
Ako je u kući momak, djevojke mu pjevaju:
"ovo momče neženjeno
hajde da ga oženimo
il' će kralja il' kraljicu
il' će desnu barjaktarku?
neće kralja ni kraljicu
hoće desnu barjaktarku
barjaktarka barjak nosi
barjak nosi, hlad mu čini"
Suvremenici su opisali kako se kod Bunjevaca kraljice dočekuju kao posebne gošće, kuća i svi pomoćni objekti su ukrašeni cvećem, dvorište počišćeno, a domaćini u najboljoj odjeći s pripremljenom hranom, hladnom vodom i vinom.
Obišavši kraj i prilazeći naseljenom mjestu, kraljice su pjevale:
"ne idemo selu,
da ga porobimo,
već mu mi idemo da ga veselimo".
Sa petnaest godina, djevojke su izjavljivale da su "prestare" da idu "u kraljice" i drage volje predavale tu čast mlađim sestrama i rođakama, kumicama, susjedama i prijateljicama. Običaj je naravno imao i praktičnu svrhu: da se djevojke pokažu svim potencijalnim budućim udvaračima, mogućim muževima i njihovim porodicama - kako izgledaju, kako dobro pjevaju, kako poštuju stari običaj i s kojom izdržljivošću obilaze njive i kuće cijeli dugi ljetni dan.
Tagovi
Autorica