Broj lajkova bitniji od broja ovaca: Ima li perspektive za mlade na selu?

Tranzicija od centralizovanih autoritarnih režima i nacionalne jednopartijske vladavine u mnogim zemljama na Balkanu koja je nastupila 1990-ih godina dovela je do nove političke ere na našim prostorima i ulazak u tzv. demokratske strukture odlučivanja. 

Ova nova era donijela je sa sobom obećanja o većim i boljim mogućnostima, slobodnom tržištu, jednakim pravima za sve, pa i ljude iz seoskih područja. Ipak, s vremenom, barem u Bosni i Hercegovini, vidjelo se da to i nije slučaj, i da ljudi koji žive na selu ostaju na marginama društvenih, političkih i stručnih dešavanja.

Priča o slobodnom tržištu, je na žalost za BiH značila uglavnom blokade, neke nove "higijenske pakete" i slično. Domaći kupci, gladni drugačijeg, skoro su u potpunosti zaboravili na domaće i masovno se preokrenuli na uvozno. Došla je i priča da je život u gradu na 45 kvadrata ljepši od života na par hektara na selu. Potom i poplava nekvalitenih medijskih sadržaja, koji se nerijetko vođeni iz nekih drugih centara "pljuvali" na sve domaće i uzdizali ono drugo.

Ono drugo, u gradovima na čijim ulicama danas vidimo kriminal, ubistva, drogu, prostituciju, polnu dezorijentaciju, uništavanje porodičnih vrijednosti, i sve smo to prihvatli i gurnuli naša lijepa i zdrava sela negdje u zapećak. Sve je to uticalo i na ekonomsku privlačnost sela i percepcije mladih o njihovoj budućnosti.

Razapeti između trendova i naslijeđa

Broj lajkova je postao bitniji od broja ovaca ili kilograma paprika, šljiva, grožđa…. Dopustili smo da se novac sliva u neke Bavarske, Štajerske i druge, a svoja sela smo zaboravili. Mladi na selu ostaju razapeti između trendova i naslijeđa, a rijetko su uključeni i u donošenje političkih odluka, te omladina ostaje nedorečena u artikulisanju svojih potreba i na neki način je isključena i odbačena iz niza socijalnih dešavanja. Rijetko su aktivni u lokalnim samoupravama, mjesnim zajednicama ili drugim vidovima upravljanja. 

Intenzivno zatrpavanje nekim novim propisima, koje nerijetko ne mogu upratiti ni sami donosioci, posebno se odražava na ovaj svijet. Većina studija pokazuje da se ova grupa osjeća zapostavljeno, što može poremetiti njihov društveni, u nekim slučajevima i psihološki razvoj, te spadaju i u ranjive društvene grupe. Pogotovo ako još žive u selima koja su opustjela.

Prema UNFPA (Organizacija UN za stanovništvo), pad ukupnog stanovništva u BiH će do 2070. godine biti preko 50%, dok će demografska struktura biti nagnuta prema starijoj populaciji (sa njihovim učešćem u ukupnoj populaciji od preko 40%). Ako realno uzmemo da "danas" u BiH prenoći maksimalno 3 miliona ljudi, to znači da ćemo te 2070. godine imati 1,5 miliona stanovnika. 

U posljednjih nekoliko godina širom BiH stotine osnovnih škola u selima su zatvorene ili imaju tek po par đaka, ponekad i samo jednog. Taj osjećaj zapostavljenosti plaši mlade da njihova djeca sutra neće imati gdje da idu u školu, da dobiju kvalitetno obrazovanje, da će na kraju krajeva biti jedini učenik u razredu. Ovo naravno utiče na njihove planove pa tako mladi, od 15 do 29 godina, predstavljaju više od jedne trećine unutrašnjih migranata u BiH.

Ima rješenja

Ako se nešto ne uradi? A može se. Treba naglasiti da na selu postoji ograničen broj raspoloživih mehanizama za poboljšanje socijalnog i ekonomskog statusa stanovnika seoskih područja, budući da postoji i manji broj faktora koji utiču na njih u odnosu na stanovnike gradova.

Osnovna dva modela jesu diverzifikacija prihoda i stvaranje povoljnog poslovnog okruženja, koja su često povezana.

Ukoliko obezbijedimo održivo korišćenje resursa koji okružuju ove ljude, te uključimo neke inovacije u život mladih u ovim područjima (IT, fondovi, komunikacije, lobiranje, medicinska njega i slično) stvorićemo i uslove za poboljšanje socijalnog i ekonomskog statusa ove grupe građana. Jedna od mogućnosti jeste posebna poreska politika za ova područja. Ovdje se podrazumjevaju oslobođavanje od poreza ili smanjenje opterećenja za preduzeća koja posluju u ruralnim područjima, kao što su smanjene stope poreza na dobit preduzeća ili oslobađanja od određenih poreza za određeni period nakon početka rada. Možda se to može nazvati: Poreska olakšica za prosperitet sela.

Olakšice se mogu dati i za one koji se bave agroturizmom. Pa tako u Republici Srpskoj porez na usluge smještaja od 13% plaća isto i u gradu i na selu. Možda za ponuđače ovih usluga iz izrazito nerazvijenih opština uvesti poresku stopu od 3%. Agroturizam, koji se manifestuje kroz povezivanje sela i prirode u jedan turistički proizvod osigurao bi i veću realizaciju poljo-prehrambenih proizvoda, ne nužno sa istog gazdinstva koje pruža turističke usluge.  

Primjer je i pošta u selima gdje zbog "uštede" na radnoj snazi u posljednjih 15-ak godina zatvorile brojne poslovnice. A onda su te pošte prenatrpane kadrovima u gradovima, pa se nerijetko nema gdje sjesti. Nije li isplatnije sačuvati bar jedno mjesto na selu, jednu porodicu sačuvati? Dodatno danas razvojem usluga tzv. "brze pošte" i uz mogućnosti promocije putem digitalnih alata bi ta pošta omogućila lakšu prodaju poljoprivrednih proizvoda sela. I očuvala neka dodatna radna mjesta. 

Fakulteti na selima

Poljoprivredni fakulteti u Norveškoj se nalaze u selima. Kod nas u gradovima. Uglavnom se svi muče da posljednjih godina uhvate studenta. Možda da su na selima… Možda bi ta radna mjesta napravila drugi efekat. Kao što je u Norveškoj npr. gdje su dva glavna poljoprivredna fakulteta u selima. Kod nas je dobar primjer Šumarskog fakulteta u Vlasenici.

Naučno-istraživačke institucije bi se mogle uključiti i kroz didaktičke farme (programi obuke, saradnja sa školama, istraživačkim i obrazovnim ustanovama). Mogli pomoći i farmerima da pišu projekte. Svakako dobijaju plate, radili ne radili.  

Dodatan podstrek investiranju bilo bi pojednostavljenje procedura za dobijanje građevinskih dozvola. Kao jedan od modela za povećanje obima investicija u ruralnim područjima, ove procedure mogu biti pojednostavljene, u poređenju sa razvijenim područjima. Na taj način bilo bi lakše ulagati, ali koristiti i podršku nekih fondova (na primer EU4agri) koji imaju stroge uslove za dobijanje podrške. Ovo predstavlja dodatni problem za ljude na selu, jer je pored nedostatka stručnjaka za pisanje projekata, teže dobiti građevinsku dozvolu zbog nižih primanja i dugotrajnih procedura.

Kada je riječ o diverzifikaciji prihoda, neophodno je učešće šire društvene zajednice, što znači da se sve releventna strukture moraju uključiti u ovaj dio. Odnosi se na proširivanje postojećih aktivnosti. Npr. putem prerade na gazdinstvu, zaštite geografskog porijekla, prelazak na integralnu odnosno organsku poljoprivrednu proizvodnju i kroz direktnu prodaju na gazdinstvu. Treba naglasiti da već postoji značajan broj propisa koji olakšavaju ovo poslovanje, međutim oni nisu "doprli" do tih kojima su namijenjeni. 

Digitalni nomadi

Često slušamo o digitalnim nomadima. Možda ne mora biti nomad, može živjeti na selu i imati te ovce. Ali biti osposobljen za neke IT usluge. Može biti npr. IT poljoprivrednik. Kroz promociju IT kurseva za seoske porodice mogli bi promovisati osposobljavanje jednog dijela ukućana za pružanje za početak jednostavnijih  usluga. Uveče ili u toku zimskog perioda.

Online, npr. QA testiranje, usluge digitalnog marketinga (Google ads, Facebook ads), prodaja fotografija, socijalni marketing, copywriter, priprema promotivnih videa, za naprednije PHP developer i slično. A država bi kroz neku "poresku stimulaciju" mogla motivisati IT kuće da zaposle jedan procenat ljudi sa ovih područja. Možda nam treba i neka savjetodavna služba za digitalizaciju. 

Elektroprivreda bi se mogla uključiti kroz podršku u proizvodnji energije. Lokalne vlasti bi mogle bi mogle ponuditi pružanje nekih javnih usluga (čišćenje snijega, održavanje lokalnih puteva sa vlastitom odnosno mehanizacijom zadruge/udruženja).

U svim ovim mjerama se nazire i bolja socijalizacija, sa povećanim protokom ljudi, ali i kapitala. Nazire se kraj izolacije sela. Možemo naprijed. Kupujmo domaće.