Bitka za protein ili zašto bi ratari trebali sijati više soje?

Prosječan čovjek u razvijenom svijetu dnevno konzumira oko 100 grama proteina - što znači da nam ga za 8 milijardi ljudi svaki dan treba 800 miliona kg. Svaki dan! To je godišnje nevjerovatnih 292 milijarde kilograma. Trenutno je taj iznos nekoliko puta manji zbog slabije razvijenosti Afrike i Azije.

Objasnit ću širu sliku na primjeru Kine. Kako se ekonomski razvija, sve više ljudi pripada srednjoj klasi što znači da se hrane sa skupljom hranom s više animalnog proteina – jedu više mesa, mlijeka, jaja itd.

Soja je glavni izvor proteina koji se koristi za hranidbu stoke pa kako Kina godinama postaje bogatija, tako raste potrošnja i uvoz soje. Slična slika nas prije ili kasnije čeka kod Afrike i Indije, što znači da će potražnja za proteinom idućih 10 godina sigurno rasti.

Razvijenija zemlja, skuplja hrana s više animalnog proteina

U pravilu hranidba krava, svinja ili kokoši bazirana je na hrani koje je 15-20% proteina uglavnom biljnog porijekla (veći dio danas iz sojine ili uljanih sačmi/pogača – sačme i pogače su zapravo ostatak nakon što se ispreša uljarica i odvoji većina ulja).

Tu donekle kvari sliku proizvodnja ribe u akvakulturi koja preferira animalni protein zbog boljeg prirasta i često je njegov izvor riblje brašno (fishmeal). A za proizvodnju ribljeg brašna ulove se milijarde kg ribe po okeanima koja se onda pretvara u to brašno (dehidratacija i mljevenje ribe, vrlo jednostavan i energetski zahtjevan proces) s kojom se onda hrani losos, brancin i orada koje jedemo na našim stolovima.

Jasno da je stanje s ribljim brašnom neodrživo jer npr. treba 10+ kg srdele ili haringe da bi u konačnici dobili 1 kg tune. "When the shit hits the fan“ sigurano ćemo izabrati 10 kg srdela umjesto 1 kg tunjevine.

Dva glavna izvora bjelančevina

A kako stoji Majka zemlja s izvorima proteina? Dva su glavna izvora iz poljoprivrede:

• Biljni: jasni pobjednik je soja koja ima oko 36-38% proteina, mada i bob, grašak i generalno grahorice imaju svoje mjesto sa 20-30% u svom sastavu. Na dnu "kace" su pšenica s 10-15% i kukuruz sa 7-10% s tim da ovo od-do ovisi o sortimentu i uvjetima proizvodnje uljarica i žitarica
• Animalni: izvori su riba (20-tak % proteina), meso (isto 20-tak %), jaja (12-tak %), mlijeko itd.

Zanimljivi su i podaci koji se svode na sljedeće:

• Bogati jedu više proteina od sirotinje
• Što je zemlja bogatija to više izvora proteina dolazi od mesa/jaja/mlijeka nego od biljaka
• Količina zemlje koja je potrebna za proizvodnju proteina: biljke su jasni pobjednici i trebaju puuuuno manje m²/kg proizvedenog od stoke posebno preživara poput krava ili ovaca.
• Utjecaj na okoliš: biljni protein ima puno manji utjecaj na okoliš. Kod stoke najneefikasniji su preživari. Pripremite se da će u budućnosti steak i janjetina biti još skuplji posebno kad regulativa počne nabijati C0₂ poreze (pitanje vremena). To je proces koji zasad zaobilazi poljoprivredu, ali prije ili kasnije će i to doći na red (poljoprivreda proizvodi oko 10% stakleničkih plinova, od čega stočarstvo čini 50%)

Podaci su stvarni zanimljivi, ipak, glavni cilj ovog teksta je kvantificirati koliko košta koji protein. Sve cijene koje koristim u izračunima su trenutne berzovne i veleprodajne, bitno mi je da razumijete omjere koji su na takvim postavkama najlakše mjerljivi. Nisam ulazio u detaljne izračune troškova njihove ekstrakcije – ajmo reći da je ovo orijentacijska zdravoseljačka računica koja nam pomaže shvatiti gdje su biljni u odnosu na animalne.

Gdje su biljni u odnosu na životinjske? 

1. Soja je sjajna biljka, rijetko gdje se našlo toliko kvalitetnih sastojaka u jednom malom i jeftinom zrnu. Tipično ima 36% proteina, 20 % ulja, 30 % ugljikohidrata, 9% vode (ostalo su vlakna, pepeo...). Kilogram trenutno košta oko 0,5 EUR/kg. Ako uzmemo vrijednost ulja po trenutnih 0,8 EUR/kg, žitarica po 0,2 EUR/kg - 100 postotni protein iz soje bi nas trebao sirovinski koštati oko 0,7 EUR/kg.

2. Riblje brašno (koristi se samo u životinjskoj hranidbi u ovom obliku) s 65% proteina košta1,7 EUR/kg, a ako svedemo na 100 postotni protein negdje smo oko 2,5 EUR/kg (neću ulaziti u detaljnije izračune ostalih komponenti u ribljem brašnu koje isto imaju vrijednost, posebno ulje, a tu je naravno i voda). Tu smo već 3,5x skuplji od kg soja proteina. Računajte da "fish meal" ima 65%, a "soybean meal" 44% proteina. Ujedno, cijena proteina iz soje ne mijenja se bitno zadnjih godina, dok značajno raste cijena ribljeg brašna.

3. Jaja imaju 12% proteina i 9% masnoća (ostatak uglavnom voda). Cijena jaja oko 2,30 EUR/ kg. Protein iz jaja nas košta oko 16 EUR/kg uz pretpostavku da je cijena masnoća 0,8 EUR/kg i da je ostali sastav jaja bezvrijedan (većinom voda i kalcij).

4. Srdela čija se veleprodajna cijena kreće na Jadranu oko 0,6 EUR/kg ima 20% protein, a košta 3 EUR/kg. Jednostavna je računica bez vrednovanja masnoća i ostalih nutrijenata.

5. Svinja čija je berzovna cijena očišćene polovice oko 2 EUR/kg ima 20% proteina, dakle 10 EUR/kg.

6. Insekti i "priča" o njima su na to do listi poljoprivrednih priča. S insektima stvari postaju zanimljive. Trenutne cijene se kreću oko 5 EUR/kg za "insect meal". Po literaturi sam našao da ima između 55 i 76 % sirovih proteina. To znači da je trenutna cijena proteina od insekata još uvijek nekonkurentna cijeni ribljeg brašna, a daleko od cijene biljnog proteina. Kako je ova tehnologija još u nastajanju tek će doživjeti svoju industrijalizaciju koja će donijeti pojeftinjenje ovog izvora bjelančevina. 

Pobjednici bitke - biljke 

Šta je zaključak ove poljoprivredne priče? Dugoročno, biljke su pobjednici bitke za proteine. Višestruko su jeftiniji izvor i može se računati da biljni protein košta ispod/oko 1 EUR/kg. Proteini iz mesa ili jaja su skuplji za red veličine, a iz jeftine plave ribe iz morskog ulova i insekata su negdje između, nekoliko puta skuplji od biljnih, a nekoliko puta jeftiniji od animalnih.

Na polju animalnog proteina dugoročno bih se kladio na insekte. Sve naravno ovisi o održivosti poljoprivredne proizvodnje i upravljanju klimatskim promjenama, brojem stanovnika Zemlje i njihovim bogatstvom (sposobnošću da plate protein). Ako se klimatske promjene nastave negativno razvijati (izvjesno), rast broja ljudi (izvjesno) i očekivani rast njihove platežne sposobnosti (izvjesno) će dovesti do velike potražnje za proteinima uz istovremeno smanjivanje resursa (zbog klimatskih promjena) na kojima se može uzgajati hrana.

To će u konačnici dovesti do toga da će se početi gledati na efikasnost proizvodnje i tu biljke dugoročno uvjerljivo pobjeđuju.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovom blogu. 

A kako je hrana za insekte u pravilu otpad od tog istog čovjeka i brutalno su efikasne životinje (efikasniji pretvarač hrane doslovno bilo čega uključujući i pokvarenu hranu, u meso/protein čak i od kokošiju) sve je jasno što se tiče animalnog proteina – siromašni, pripremite se na doba insekata. Bogati, budite spremni svoj omiljeni steak i janjetinu s ražnja plaćati sve više.

Ratari, sijte više soje 

Poruke za ratare: moji podaci govore da je soja najprofitabilnija ratarska kultura, naročito za one koji imaju i stoku. Zbog dugoročno očekivane potražnje, sijte više soje.