Berba grožđa: Pjesma ili težak rad i kako je nastalo tokajsko vino?

U davna vremena, berba grožđa bila je događaj od neprocjenjivog značaja za vinogradarsku porodicu, rodbinu i cijelo selo, upravo kao i danas. Sunčano, mirno vrijeme u oktobru značilo je pravu blagodat, jer se tada šećer u bobicama grožđa pravilno razvija i posao je počinjao od svitanja pa trajao do mrklog mraka.

Ostade pjesma

Vinogradari nikako nisu voljeli kišovit oktobar, jer tada je plod u opasnosti, može da počne truljenje. Zato se berba obavljala u najvećoj brzini, da ni jedna bobica ne propadne. Omladina je osobito rado učestvovala u ovom poslu, jer, poznato je, jesen je doba kad se ugovaraju i obavljaju svadbe. U najboljoj odjeći, kao na nekom današnjem "Grožđebalu", mladi i stariji otkidali su grozdove, ručno, pažljivo, da ih ne zgnječe, i slagali u velike korpe.

Vinogradi na sjeverozapadu: Za jedne katastrofalna, za druge fenomenalna godina

Kuhao se bećar paprikaš u velikim kotlovima, jer je svaki vinogradar gledao da okupi što više berača, da bi i posao bio brže gotov. Iz tog dijela godine etnolozi su davnih dana zabilježili pjesme "Ne lomi mi lojze, ne beri mi grojze", "Berem grožđe, biram tamjaniku", "Obraše se vinogradi", "Sadio Paja vinograd" i mnoge druge, a sve o jesenjoj sjeti i čežnji za ljubavlju. 

Velik i težak posao

Da bude jasno: berba nije ni zabava ni obred ni običaj, nego velik i težak posao koji zahtijeva organizaciju, znanje i brzinu. Ipak, da ne bude sve tako ozbiljno, pobrinule su se u davna vremena generacije vinogradara, unoseći u rad neophodan element radosti i zabave.

Zato su se, kad veče padne, beračice i berači okupljali da večeraju, odigraju po koje brzo kolo i otpjevaju prigodne pjesme, pa tako do duboke noći. Negdje su se birali "kralj" i "kraljica" berbe, što možda ima veze sa starim prahrišćanskim božanstvima zaduženim za plodnost. Dvoje mladih, izabranih za "kralja i kraljicu" nosili su na glavama vijence od loze i njih dvoje su započinjali svaku igru ili zapovijedali gajdašima šta da sviraju. Ujutro, nastavak posla.

Danas je običaj da se nabrano grožđe mulja u velikim ili malim muljačima, ali, nekada, to je spadalo u ručni rad. Ili, bolje, nožni rad, jer se grožđe gazilo - bosim dobro opranim stopalima žena, djevojaka i djece. Jedno kolo igra se na brzu melodiju uz riječi "Ovako se grožđe mulja, ovako, ovako", a svaki slog pjesme prati odgovarajući pokret nogama veselih radnika. Kad poteče prvi mlaz soka iz muljača, nastajalo je veselje sa obilnim obrokom, a na sto se donosilo staro vino. Jer, novo treba tek da se nalije u burad i odnese u podrume, gdje će vremenom i odgovarajućim postupkom razviti svoje najljepše osobine.  

Izuzetak od pravila

Zanimljiva istinita anegdota o berbi grožđa prepričava se i danas u sjevernom Banatu, a odnosi se na grad Tokaj u Mađarskoj, poznati vinorodni kraj. Upravo u toku svečanosti povodom berbe, turska vojska napala je grad i okolna sela. Narod se razbježao i uspio da se vrati tek krajem novembra. U međuvremenu, pale kiše, počeli mrazevi, grožđe izmrzlo, onako kako je ostalo neobrano na čokotima. Dugo su se ljudi premišljali da li da takvo, naizgled propalo, grožđe oberu ili ostave.

Iz cijelog vinograda ni ceker grožđa: Nužna zaštita tokom zime

Najzad su ipak obrali grožđe i napravili vino po uobičajenom postupku, pa šta bude. Veoma su se iznenadili kad je vino ispalo neuporedivo bolje od onog koje su ranije pravili. Tako je, prema predanju, nastalo čuveno tokajsko vino koje je stiglo na trpeze kraljevskih i plemićkih dvorova. Proizvodi se i danas na isti način, to jest bere se tek kad jesen daleko odmakne.

Ali, to je izuzetak: sve ostale vrste grožđa treba da budu obrane upravo ovih dana. Nije čudno što se u mnogim sredinama organizuju svečanosti povodom berbe, sa bogatim programom i prikazivanjem starih običaja.