Osušena tuja kao pojedinačno soliterno stablo možda i nije tako veliki problem, ali osušena u ogradi gustog sklopa ponekada jeste veliki probem i pojava koja kvari sliku kompletnog dvorišta. Stoga prilikom odabira biljaka za uređenje dvorišta, ukoliko se odlučite za tuju, mora se znati da je riječ o biljnoj vrsti koja je u ljepoti fascinantna, ali u održavanju traži veću njegu i pažnju nego što savremeni čovjek to misli.
Razvojem kompletnog društva, sve većoj prisutnosti "ekspanziji betona" savremeni čovjek želi imati svoj mir i tišinu, ma koliki oni bili. Što iz prethodno navedenog, a dobrim dijelom i razvojem jedne nove mode koja se naziva bogato uređen vrt, ljudi se odlučuju za podizanje "zelenih bedema" od zimzelenih četinara. Nesumnjivo zbog svog zimzelenog efekta, ali takođe grandioznosti i vizuelnog dojma, pa iz ovog ugla mogao bih reći i niže cijene u odnosu na ostale biljne vrste, ljudi se često odlučuju za žive ograde od biljaka iz roda Thuja.
Tek nakon sadnje, često bez upita za stručnim savjetom i sugestijom te pojave žarkih ljeta ili kišovitih jeseni, vlasnici velelebnih dvorišta uđu u problem zvan zaštita, a na kraju osušena biljka.
U Crnoj Gori najčešće korišćene vrste tuja jesu smaragda tuja (Thuja occidentalis "Smaragd"), stubasta tuja (Thuja occidentalis "Columna"), dok su nešto manje zastupljene: Istočna tuja (Thuja orientalis), džinovska tuja (Thuja plicata). Sve ostale vrste i varijeteti iz ovog roda rijetko se kad sreću, osim u dvorištima velikih zaljubljenika u hortikulturu, kao pojedinačna stabla.
Prilikom sadnje tuja mora se prvenstveno povesti računa o klimatu samog regiona, dubini i kvalitetu zemljišta, jer tuja je biljka koja najbolje uspijeva na dubokim i kvalitetnim zemljištima, koja su dobro drenirana, ali isto tako zadržavaju određenu količinu vlage u ljetnjim mjesecima, jer tuja je biljka velike zelene mase i potrebna joj je značajna količina kako hrane tako i vode.
Sva plitka, skeletna, pjeskovita zemljišta ne pogoduju ovoj biljnoj vrsti, i na tim terenima je biljka obično ako ne odmah, onda kroz par godina osuđena na propast. Ti tereni su obično siromašni azotom koji se brzo ispire iz zemljišta i postaje nepristupačan za biljku, tako i kalijumom i magnezijumom koji su za tuju od velikog značaja zbog veće količine zelene mase i procesa fotosinteze. Naročito magnezijum. Zemljište mora biti dobro drenirano, jer u terenima sa većim nivoom podzemnih voda kao i neocjeditim česta je pojava kako asfiksije (gušenja) korijena uslijed nedostatka kisika, tako i pojave zemljišnih patogena koji dovode do brzog propadanja cjelokupne biljke.
Tek nakon sadnje, često bez upita za stručnim savjetom i sugestijom te pojave žarkih ljeta ili kišovitih jeseni, vlasnici velelebnih dvorišta uđu u problem zvan zaštita, a na kraju osušena biljka.
Prema svojim zahtjevima za zemljištem, vodom, hranom, temepraturom itd., tuja najbolje uspijeva u regionima kontinentalne i umjereno kontinentalne klime, ali bez velikih sniježnih padavina. Snijeg često može da izazove lomljenje biljaka, te stoga da bi se to spriječilo neophodno je vezivanje biljaka kako bi se grane skupile, prilikom čega će se smanjiti negativan uticaj težine snijega.
Sadnja tuja u regionima sa visokim ljetnim temperaturama često može biti uzaludna, jer visoke temerature obično dovode do ogromnog isušivanja nadzemnog dijela biljke, što rezultira propadanjem same biljke ili njenoj ogromnoj fiziološkoj iscrpljenosti. Tuja zbog velike zelene mase traži dosta vode, kako u zemlji tako i na nadzemnom dijelu biljke, pa joj je potrebno često tuširanje, ali tuširanje u toku dana po visokoj temperaturi često je i pogubno zbog velikog šoka koji biljka doživi. Zbog toga tuširanje obavljati u toku večernjih ili pak rano jutarnjih časova.
Tuja kao biljna vrsta nema veliku sposobnost tjeranja bočnih izbojaka, stoga joj je potrebno često rezanje kako bi održala svoju kompaktnost. Uglavnom su u pitanju dvije rezidbe, ali od velikog značaja je vrijeme rezidbe. Prvu rezidbu neophodno je odraditi prije kretanja vegetacije, rano na proljeće. Druga rezidba obično se izvodi kasno na jesen, nakon vegetacije.
O sadnji tuja u priobalnim regionima treba dobro razmisliti jer tuja je biljka koja nije toliko otporna na posolicu.
Česta zabrinutost ljudi zbog izgleda tuja javlja se krajem ljeta, početkom jeseni kada dolazi do tzv. "čišćenja biljke" uslijed kog dolazi do prorjeđivanja unutrašnjosti tuje, naročito izraženo kod vrste Thuja occidentalis "Smaragd". Kod gustih i kompaktnih tuja kakva je smaragdna uslijed nedostatka svjetlosti u unutrašnjosti krošnje dolazi do odumiranja četina, a njihova nagla promjena boje i otpadanje nastaje krajem ljeta. Uslijed toga tuja postaje "šupljikava" gubi kompaktnost, što često izaziva zabrinutost kod vlasnika biljke. Međutim riječ je o redovnoj fiziološkoj pojavi kod biljke koja ne predstavlja veliki problem, jer kretanjem nove vegetacije biljka se oporavlja. Jedino se u tom momentu biljka može blago iščistiti kako bi se uklonili osušeni dijelovi.
Sva plitka, skeletna, pjeskovita zemljišta ne pogoduju ovoj biljnoj vrsti, i na tim terenima je biljka obično ako ne odmah, onda kroz par godina osuđena na propast.
Tokom zime, naročito u regionima sa nešto nižim temperaturama, tuje u toku zimskih mjeseci poprimaju spečifičnu bronzanu boju. Simptom redovne pojave na biljakama ovog roda, koji nije za brigu.
Do narušavanje izgleda tuja, ali takođe često i do njihovog potpunog propadanja dovodi više štetnih patogena, prouzrokovača bolesti. Za njihovo suzbijanje i očuvanje vitalnosti i vizuelnog efekta, neophodna je kombinacija mehaničkih, agrotehničkih i hemijskih mjera.
Hemijske mjere sprovedene u toku zimskog mirovanja imaju jako veliki značaj, jer se njima značajno smanjuje infekcioni potencijal patogena kao i primjena pesticida u toku vegetacije. Najčešći prouzrokovači bolesti kod tuja koje se manifestuju nekrozom vrhova četina, počevši od periferije ili vrha krošnje i širi se ka unutrašnjosti jesu: Kabatina thujae, Pestalotia funerea, Didymascella thujina, Lophodermium thujae. Patogeni prouzrokovači bolesti sušenja četina dovode do narušavanja vizuelnog efekta same biljke, dok u rasadnicima na mladim biljkama, naročito u godinama sa visokim intenzitetom padavina tokom ljeta i jeseni, mogu da uzrokuju veće štete.
Njihovo suzbijanje treba da bude naročito intenzivno u rasadnicima, gdje osim zimskog tretmana bakarnim preparatima, potrebno obaviti još par tretmana u periodu april, maj, juni i to kombinacijom preparata iz grupe ditiokarbamata (Mankogal, Dithane) i benzimidazola. Birati preparate registrovane za tu namjenu, a tretmane obavljati u vremenskom intervalu od 10-15 dana, naročito nakon kiše. Adekvatnom primjenom hemijskih mjera zaštite, često se jako brzo reguliše ovaj problem.
Tuja kao biljna vrsta nema veliku sposobnost tjeranja bočnih izbojaka, stoga joj je potrebno često rezanje kako bi održala svoju kompaktnost.
Osim bolesti sušenja četina javljaju se i problemi nekroze kore drveta tuja koja može uzrokovati sušenje čitave biljke, naročito stabala u lošijem fiziološkom stanju. Osnovna mjera zaštite je održavanje biljaka u dobroj kondiciji, kao i primjena bakarnih preparata u toku zimskog mirovanja. Osim nekroze kore, česta je pojava i raka drveta, naročito u toplijim regionima. Ovaj patogen napada prvenstveno čempres (Cupressus sempervirens), ali takođe i biljke iz roda Thujae. Osnovna mjera suzbijanja ove bolesti jeste mehaničko uklanjanje oboljelih biljaka i njihovo spaljivanje kako bi se eliminisao prouzrokovač, dok jako dobre rezultate pokazuju i preparati na bazi bakra prije kretanja vegetacije, kao i po završetku vegetacije.
Na vlažnim, neocjeditim terenima, kao i kod navodnjavanja tuja plavljenjem, naročito u toku kišovitih godina javlja se i bolest izazvana štetnim organizmom Phytophtora cinnamomi koja dovodi do nekroze u donjem dijelu stabla i korijenovog vrata uslijed čega dolazi do propadanja kompletne biljke. Štete od ovog patogena u kišnim godinama, u rasadnicima mogu da budu jako velike. Osnovne mjere zaštite jesu nehemijske, a ogledaju se u navodnjavanju biljaka sistemom kap po kap, podizanje zasada na ocjeditim terenima, voditi računa prilikom suzbijanja korova da se ne stvaraju sitna oštećenja na kori biljaka, kao i eventualna primjena preparata na bazi fosetil Al nalivanjem. Sve oboljele biljke uvijek treba iznijeti iz zasada i spaliti kako bi se spriječilo dalje širenje bolesti.
Kao i ostale biljne vrste i tuje često podliježu napadu lisnih i štitastih biljnih vaši. Kao osnovna mjera borbe ističe se takođe zimski tretman tuja prije kretanja vegetacije mineralnim uljima (bijelo ulje, plavo ulje) čiji efekat se može pospiješiti dodatkom insekticida na bazi acetampirida. Ukoliko se ovi štetni organizmi pojave i u toku vegetacije mogu se primijeniti insekticidi na bazi neonikotinoida, uz dodatak okvašivača (ili mlijeka) kako bi se smanjio površinski napon vode i uspješno eliminisale i štitaste vaši.
Osim navedenih štetočina na tujama se može javiti i potkornjak Phloeosinus thujae koji uglavnom napada stabla u lošijoj kondiciji, a štete prave larve koje se hrane u samom drvetu. Glavne mjere borbe su održavanje biljaka u dobroj kondiciji, stalna kontrola i pregled, krčenje napadnutih stabala, kao i hemijski tretman koji i ne može dati zadovoljavajuće rezultate kod ove štetočine.
Međutim kao najveći problem prilikom održavanja tuja kao pojedinačnih stabala, žive ograde, a naročito u rasadnicima predstavlja tujin krasnik Palmar festiva. Štetni organizam koji ima 2-3 generacije u toku godine u zavisnosti od klimatskih uslova u regionu, a prezimljava najčešće u stadijumu larve u napadnutoj biljci. Aktivira se na proljeće kada lete odrasle jedinke, koje u toku proljeća/ljeta polažu jaja na stablo tuje. Nakon piljenja, larva živi i hrani se unutar drveta tuje, prvo ispod same kore da bi se na kraju ubušila dublje u drvo. Svojom ishranom, prekida sprovodne sudove u drvetu i izaziva naglo propadanje ili jednog dijela biljke, ukoliko je riječ o stablima većeg habitusa, ali i kompletnih biljaka ako je riječ o manjim biljkama. Simptom napada obično nastaje naglo, krajem ljeta kada dolazi do masovnog propadanja tuja. U regionima sa većim brojem rasadnika neophodno je uništiti sve napadnute biljke spaljivanjem, a zatim primijeniti i hemijske mjere zaštite, prvenstveno primjenom zimskog tretmana mineralnim uljima, da bi se nastavilo sa kombinacijom preparata iz grupe piretroida i neonikotinoida u periodu april, maj, juni za vrijeme leta odraslih jedinki. Postavljanje crvenih ljepljivih ploča takođe može dati određene rezultate jer se može smanjiti brojnost štetočine.
Sporadično, u regionima sa suvim i toplim ljetima tuje mogu biti napadnute od grinja, što se može sprječiti primjenom nekog od akaricida (abamektin).
Obzirom na štetnost pesticida na životnu okolinu, naročito na pčele strogo voditi računa o letu pčela tj. vremenu primjene insekticida.
Tagovi
Autor