Mrtva kopriva zapravo nije kopriva već je samo nalik na nju. Imitirajući pravu štiti se od napada biljojeda koji su naučili da im ta žareća biljka nije najbolji izbor za obrok zbog svojih neugodnih iglica.
Mrtve koprive ili eng. deadnettle, skupina je biljaka roda Lamium. Nazivamo ih mrtvima jer za razliku od pravih, na dodir ne uzrokuju osjećaj žarenja i crvenilo.
Šire gledano, cijelu porodicu Lamiaceae ili usnatica u svijetu čini preko 250 rodova unutar kojih razlikujemo oko 7.800 vrsta. Spomenuta porodica se sastoji od biljnih vrsta poznatih po udjelu eteričnih ulja (aromaterapija i kulinarstvo) i ljekovitih sastojaka (antiseptik, antispazmodik, antibiotik, i dr.)
Najrazvikanije među njima su sigurno lavanda, ružmarin i kadulja. S druge strane, mnoge usnatice su naši najpopularniji začini kao mažuran, origano, majčina dušica, metvica i sl.
Rod Lamium sačinjava 40-ak zeljastih trajnica i jednogodišnjih vrsta, najčešće s četverobridnom stabljikom prekrivenom dlačicama. Mrtve koprive imaju nasuprotno raspoređene srcolike ili jajaste listove koji podsjećaju na listove prave, ali ne žare. Ove biljke pretežno su korovi, ali uzgajaju se i kao ukrasno bilje zbog dekorativnih lijepo obojanih cvjetova. Vole osunčano ili blago sjenovito vlažno tlo uz šumske rubove. Cvjetovi se razvijaju u pazušcima listova. Najčešće cvatu tamno-ljubičastim, žutim ili bijelim cvjetovima koji su građeni od dvije usne. Plod je jajasti kalavac.
Mrtve koprive su jako dobre medonosne biljke.
Evolucijski su cvjetovi prilagođeni oprašivanju pomoću insekata, dvospolni su i nepravilni. Čaška je cjevasta. Vjenčić čine dvije usne od kojih gornja štiti prašnike i tučak, a donja služi za lakši pristup oprašivačima. Donja usna je prilagođena slijetanju letećih oprašivača. Kako insekt sleti na cvijet, gornja usna savije se prema njemu i pospe pelud po dlačicama na njegovim leđima. Cvjetovi su skupljeni u pršljenaste cvatove. Čaška je cjevasta ili čunjasta. Na bazi plodnice su nektarije.
Prema jednom istraživanju pčele u potrazi za hranom najčešće posjećuju žute, plave i bijele cvjetove. No, ako cvjetovi ispuštaju miris, onda i taj signal dodatno utječe na njen izbor. Ljudski nos nije osjetljiv na miris koji ispuštaju mrtve koprive, a prema jednom istraživanju pčele mogu osjetiti miris do 100 x slabijeg intenziteta nego čovjek. Najjači miris cvijet ove koprive emitira u blizini donje usne i signalnih oznaka na usni. Još se jedna prirodna adaptacija odvila na cvijetu; nektarije ovih biljaka su među dužima, a samim time cvijet bijele mrtve koprive može sadržavati veću količinu nektara. Udio šećera u nektaru iste vrste je oko 43%.
Uzimajući u obzir sve navedeno, visoki udio šećera u nektaru, te značajan prinos šećera i meda u cvjetovima bijele, ove biljke su izuzetno privlačne brojnim oprašivačima. Dodatno, miris i signalne boje na vjenčiću pokazatelj su prirodne prilagodbe na leteće oprašivače. U posjeti dominiraju bumbari s do 80%, a iza njih su pčele medarice s do 18%. Mrtve koprive negdje nazivaju još i medić.
Bijela je najznačajnija mrtva kopriva za pčelarstvo. Nalazimo je uz puteve, ograde i prometnice. Naraste visoka i do 1 m, a listovi su joj jajasti i nazubljeni. Biljka je višegodišnja, dugo cvate, vrlo je medonosna i daje dosta peluda. Bijeli cvjetovi formiraju se od srpnja do rujna i pčele ih rado posjećuju. Obuhvatna je jednogodišnja zeljasta biljka. Posebna je zbog listova koji obuhvaćaju stabljiku. Biljka cvate ružičastim cvjetovima od marta do maja, dobro medi i daje dosta peluda.
Pjegava mrtva kopriva trajna je zeljasta biljka koja naraste do 50 cm visine. Trokutasti listovi po sredini imaju karakterističnu bjelkastu šaru. Cvjetovi su crveno-ljubičasti, dok je donja usna bijele boje s ljubičastim točkice. Obično raste na zapuštenim vlažnim šumskim lokacijama. Ova biljka cvate od aprila do septembra.
Velika razvija djelomično dlakavu stabljiku sa cvjetovima koji se otvaraju od aprila do juna. Raste u bujnim nakupinama sličnim grmićima. Ima trokutasto-srcaste listove i velike mutno-crvene cvjetove. Značajna je vrsta na azotom bogatim humusnim tlima u šumama kitnjaka i graba jugoistočne Evrope. Grimizna je najsitnija od svih nabrojanih i naraste do 30 cm visine. Jednogodišnja je biljka uspravne šuplje stabljike, na prvi pogled slična obuhvatnoj koprivi. Listovi su nazubljeni i šiljasti, a ružičasti cvjetovi neugodno mirišu. Ovo je najrasprostranjenija vrsta u nas, a nalazimo je na njivama, na livadama uz rubove šuma. Raste u velikom mnoštvu. Grimizna mrtva kopriva medonosna je biljka jer daje pelud i nektar, a cvate cijele godine dok u aprilu daje najbolju pašu.
Nekad u prošlosti španska djeca su znala sisati nektar iz cvjetova žute mrtve koprive. Identični običaj zabilježen je u Velikoj Britaniji s bijelom. Poznato je također, da se bijele koriste od davnina kao hrana i lijek. U periodima velike gladi u Evropi, Kini i Japanu ljudi su ih jeli. S pupoljcima listovima i cvjetovima bijele često se pripremaju jela na području Mediterana i sjeverne Afrike. L. album se koristi u salatama ili omletima. Ponekad je kratko kuhaju na pari, pomiješaju s mladim lukom i rastopljenim maslacem. Cvjetovi se mogu i kandirati. U Yorkshireu se od bijele radi vino, a u Švedskoj od nje pripremaju čaj.
Obuhvatnu mrtvu koprivu u Japanu koriste za pripremu jela s rižom pod nazivom "sedam proljetnih biljaka“. Mala grimizna okusom podsjeća na špinat, no većinom se dodaje jelima s drugim samoniklim biljem. Sakupljaju se mlađi, vršni dijelovi biljke za variva i salate. Cvjetovi mogu sadržavati kapljicu nektara pa se zbog toga dodaju salatama. S njom se mogu pripremati razni smoothies, juhe, zapečena jela s povrćem, te tzv. wok jela. Zeleni dijelovi pjegave mogu se pripremati u obliku variva s drugim lisnatim povrćem.
Za malu grimiznu još je John Gerard u 16. stoljeću zapisao da se cvjetovi mogu pržiti sa šećerom kao i oni ružini. Od grimizne se radi pesto, a od bijele omlet ili salata s feta sirom.
Prema nekim istraživanjima bijela sadrži 6,5 g bjelančevina, 76 mg vitamina C i nevjerojatnih 644 mg vitamina A u 100 g svježe biljke. Zeleni dijelovi biljke sadrže 76 mg Ca, 34 mg P, 411 mg K, 23 mg Mg i 3,4 mg FE na 100 g svježe biljke.
Mnoge od njih neugodno mirišu prilikom gnječenja nadzemnih dijelova biljke. Preživači ih neće rado jesti, ali zec će obrstiti veliku mrtvu koprivu u nedostatku druge hrane.
Bijrela je najistraženija vrsta ovog roda. Većina sadrži slične fitokemikalije, ali u različitim omjerima. Tokom historije, ove su biljke osim za prehranu najčešće korištene kao terapija kožnih problema.
Istražen je antioksidativni učinak bijele i obuhvatne koprive pronađene u Francuskoj i Turskoj te njihovih fenola. I za grimiznu iz Rumunjske je dokazan antioksidativni učinak zbog sadržaja polifenola.
Vodeni ekstrakt cvijeta bijele sadrži iridoide čije antivirusno djelovanje je testirano na stanicama hepatitisa C. Za etanolski ekstrakt L. tenuiflorum dokazano je da protiv gljivica Candida i Criptococcus djeluje jače nego ketoknoazol. Nisu sve mrtve koprive pokazale antifungalno djelovanje.
Ekstrakt bijele iskazuje antibiotsko djelovanje protiv gram pozitivnih bakterija, ali nije istraženo radi koje svoje sastavine. U Pakistanu su radili istraživanje s obuhvatnom koja je davana oralno preživačima s unutarnjim parazitima. Pa, iako nisu veterinari izvodili istraživanje, ipak je utvrđen potencijal ove biljke kao antiparazitika.
Za obuhvatnu i žutu se zna da se mogu upotrebljavati kao tzv. spit remedy za brže zacjeljivanje rana, kada se za prvu pomoć kod manjih ogrebotina prožvaču listovi biljke i dobivena masa se razmaže po rani ili oteklini.
U tradicionalnoj narodnoj medicini, mrtve koprive upotrebljavane su kao terapija kod manjih fraktura, hipertenzije, protiv bubrežnih kamenaca, krvarenja, disajnih problema, i drugo, ali ova djelovanja nisu potkrijepljena naučnim činjenicama.
Ove su biljke prava riznica života. One manje vrste kao grimizna koriste se za prekrivanje terena i imaju antierozivnu ulogu. Široko su rasprostranjene biljke u Evropi i Aziji, te su se koristile u raznim svjetskim etno medicinskim običajima. Danas je već poznato da neke djeluju protuupalno i antioksidativno, no naučnim radovima tek se trebaju utvrditi pojedinačna ljekovita djelovanja vrsta iz tog roda.
Iako gospodarski još nisu važne, pustimo ih da se šire, da rastu i da cvatu jer tako hranimo naše male šesteronožne oprašivače. A kako je rekao Einstein, bez njih neće biti niti nas.
Tagovi
Autorica