Šetajući obalama naših kontinentalnih voda, zimi nije rijetkost naići na viseće osušene bodljikave plodove. Iako na prvu sliči na čičak, ova je biljka rođak naših krastavaca. Šta se zna o njoj?
Bodljastu tikvicu (Echinocystis lobata (Michx.) Torr. et Gray) jako dobro opisuje već i njeno ime. Ovo je biljka penjačica iz porodice bundeva s tikvolikim plodom karakterističnim za porodicu. U ljeto proizvodi veliki broj bodljikavih plodova veličine jajeta koji vise na granama s podupirućih stabala. Zovu je još divlji krastavac ili uljna bučica.
Krajem 19. stoljeća unesena je u Evropu kao dekorativna vrsta, a od tada je podivljala. Samoniklu je nalazimo uz obale kopnenih voda. Zabilježena je uz rijeku Dravu, uz Savu, obalu Une i drugdje.
Proglašena je invazivnom vrstom jer se smatra da pričinjava štetu autohtonoj vegetaciji. Ona sama raste na osunčanim mjestima, gušeći ostalu vegetaciju i stvarajući sjenu. U pogodnim uvjetima penje se po okolnom drveću i može narasti do 10 m u visinu. Duboko razdijeljeni listovi rastu naizmjenično na dugim peteljkama. Stabljika je na vrhu razgranata.
Cvate od juna do oktobra mirisnim bijelim jednospolnim cvjetovima (muški cvat je resica), a oprašuju je insekti. Biljka je samooplodna. Plod je bodljikava tikvica s po četiri sjemenke. Kad se one osuše, hidrostatski pritisak izbacuje sjemenke koje raznose voda i životinje. Zabilježene su i jedinke s po jednom skrivenom uraslom sjemenkom u plodu koja ne ispadne istovremeno s drugima. Ovo se smatra evolucijskom prilagodbom u svrhu efikasnijeg razmnožavanja jer skrivenu sjemenku niti glodavci ne oštećuju.
Zabilježena je kao invazivna vrsta u Litvi, Poljskoj, Mađarskoj, Srbiji, a u Hrvatsku je prodrla Savom iz Slovenije još prije 1949. godine. Pribrajaju je u Planta hortifuga, odnosno biljku pobjeglu iz vrtova jer se u hortikulturi SAD-a upotrebljava kao biljka za brzo prekrivanje primjerice zidova, građevina, ograda i slično.
Osim uz rijeke, pojavljuje se na ruderalnim područjima i u kukuruzištima. Iako je invazivna jer oduzima prostor domaćem bilju, problem je što se smatra da prenosi biljne viruse pa tako i onaj mozaične bolesti krastavaca.
Biljku su tradicionalno upotrebljavali srednje i sjeverno-američki Indijanci. Plemena na području Novog Meksika njome su liječila reumatizam, a pripadnici naroda Menominee koristili su gorki ekstrakt iz korijena kao analgetik. Vrlo gorki čaj od kuhanog korijena korišten je i kao ljubavni napitak. Mljeveni korijen korišten je kao oblog za glavobolju.
Poznato je da tkivo ove biljke sadrži kukurbitacin C koji daje gorak okus krastavcima. Metodom tekućinske hromatografije u zelenom tkivu svih analiziranih biljaka identificirani su: p-kumarinska kiselina, izokvercetin, kvercitrin, rutin i kempferol. Za razliku od spomenutih tvari, samo u nekim uzorcima su nađeni: apigenin, kvercetin, ferulična i sinapinska kiselina.
Kempferol je flavonoid koji ima antioksidativno djelovanje. Citotoksičnost i antiplazmodijalna svojstva tvari iz ove biljke nisu dokazana. Antioksidativno djelovanje najjače je bila izraženo u listovima zahvaljujući polifenolima. Sadržaj polifenola uveliko je bio pod utjecajem pedoklimatskih uvjeta i ovisio o uvjetima rasta. Sjemenke sa slovačkih lokacija imaju više flavonoida u odnosu na ruske populacije biljke. Dokazano je da suhi plodovi sadrže više flavonoida od sjemenki.
Kako se ova biljka naziva i uljna tikvica, za očekivati je da sjemenke sadrže ulje. Ulja u njima ima oko 30 posto i ono se najviše sastoji od: linolenske, linoleične, oleinske, palmitinske i stearinske kiseline, kao i od fitosteroida. Sjemenke su zanimljive kao mogućnost korištenja u fitoterapiji. Potrebno je provesti daljnja istraživanja za korištenje ove biljke u fitoterapiji jer sadrže: do jedan posto triterpenskih saponina, do 0,1 flavonoida i do 40 ulja. Skoro 60 posto sastava ulja čini linolenska kiselina.
Naučni radovi potvrdili su potencijal ove biljke za komercijalizaciju u farmaceutskoj industriji.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica
