Cvijeće uljepšava prostor, čini nas sretnijima i pomaže nam da izrazimo misli i osjećanja.
Cvijeće privlači naša čula mnoštvom oblika, boja i mirisa. Kao naš pratilac, od davnina je bilo uz nas, kako u važnim životnim trenucima, tako i svakodnevno. Najljepši cvijet ne postoji, svaki se izdvaja svojom posebnošću i nosi određeno značenje.
Pored prirodnih staništa, cvjetnim vrstama se okružujemo i u životnom prostoru, čije uređenje skoro da je i nezamislivo bez njega. Ali cvijeće ima mnogo veću ulogu od estetske, jer pozitivno utiče na kvalitet života. Ono ima relaksaciono dejstvo, u blizini cvijeća smanjuju se tuga, napetost, nelagodnost, koji ustupaju mjesto zadovoljstvu, radosti i optimizmu.
Ljudi u cvijeću, kao jednoj od najljepših kreacija prirode, uživaju na različite načine. Oni koji ga gaje sigurni su da je ljubav između čovjeka i cvijeća uzajamna, njeguju ga i poklanjaju mu pažnju, a ono ih nagrađuje svojom ljepotom. Drugi se samo dive cvijeću posmatrajući ga sa distance, u prolazu, a najmanje je ravnodušnih prema cvijeću i onih koji ga ne vole. Cvijeće povećava društvenu interakciju među ljudima i jača intimne veze, a sam čin poklanjanja je aktivnost u kojoj uživaju obje strane.
Poklanjanje cvijeća je mnogo više od običnog dara i znaka pažnje koji pružamo drugome. Svaki cvijet ima određenu simboliku kojom može da se prenese poruka ili osjećanje, ali ne samo lijepa, već i ona poput mržnje, nepovjerenja, ljutnje. Potreba ljudi da misli i osjećanja izraze diskretno, bez riječi, predstavlja jezik cvijeća ili floriografiju. Počeci stvaranja ovakvog načina izražavanja vezuju se za drevne istočnjačke kulture, zatim se dalje razvijao u haremima otomanskog carstva.
U Evropi jezik cvijeća postaje popularan tokom viktorijanskog doba Ujedinjenog kraljevstva u XIX vijeku, iz potrebe izražavanja emocija u društvu u kojem su vladala stroga pravila. Tada počinju da se štampaju i posebni rječnici koji su otkrivali značenje cvijeća. Najpoznatije djelo tog perioda je "Jezik cvijeća i poezije", koje je napisala Henrijeta Dimon 1851. godine. Vremenom, javljala su se i druga tumačenja jezika cvijeća, od istovjetnih do potpuno različitih. Početkom XX vijeka poznavanje jezika cvijeća smatralo se dijelom opšte kulture.
Skoro svaki narod i svako podneblje ima sebi svojstven jezik cvijeća, pa prema tome i način izražavanja poruka i osjećaja putem cvijeća. Ali čest je slučaj da za jedan cvijet postoje više, ponekad sasvim suprotnih tumačenja. I sam jezik cvijeća kroz vrijeme trpi promjene i mijenja se, kao rezultat preplitanja i prodora različitih kultura, običaja i trendova.
Iako se danas poruke i osjećanja mogu razmjenjivati na različite načine, cvijeće je u određenim prilikama i dalje jedinstveno i neprevaziđeno sredstvo komunikacije. Svaka vrsta cvijeća u kombinaciji sa bojom detaljnije određuje njegovu simboliku. Buket sastavljen od više vrsta raznobojnog cvijeća može izreći jednu cijelu priču.
- Bijela boja je simbol čistoće, mira, nevinosti, poštovanja.
- Cvijeće žute boje podstiče osjećaj sreće i prijateljstva.
- Narandžasta predstavlja energiju, toplinu i želju za životom.
- Crveni cvjetovi su simbol snage, hrabrosti, strasti, požude.
- Ružičastom bojom opisuju se mladost, sreća i uživanje.
- Ljubičasta ukazuje na dostojanstvo, ponos, divljenje.
- Plava ima umirujuće dejstvo.
- Cvijeće zelene boje simbolizuje zdravlje i regeneraciju.
Najčešće se poklanjaju ruže, crvene kao znak ljubavi, bijele čistoće i nježnosti. Margaritama se ističe istinitost osjećanja, nada i prijateljstvo. Ljiljan je simbol ljepote, sreće, besmrtnosti. Orhidejama se iskazuje želja za romansom i intimnošću. Narcis je simbol neuzvraćene ljubavi, ali i novog početka.
Foto: Tejvan Pettinger, Walmarc04, Lydie / Flickr
Tagovi
Autorica