Biljke mesožderke treba zalijevati destiliranom vodom ili kišnicom

Navikli smo vidjeti biljke kao pasivna i mirna stvorenja, potpuno suprotna predatorima iz životinjskog svijeta. Iako je od otkrića mesožderki prošlo preko stotinu godina, one svakoga ko svjedoči trenutku hvatanja plijena, ostavljaju bez daha. Zato, želite li svojoj kolekciji dodati nešto jedinstveno, pokušajte s mesožderkama.

One su karnivorne biljke s organima za hvatanje i probavu malenih životinja, najčešće insekata. Procesom fotosinteze ne mogu proizvesti materije neophodne za život te obično rastu na područjima siromašnima nitratima pa taj problem rješavaju na način da iskorištavaju ova jedinjenja iz životinjskih bjelančevina. U tu su svrhu mesožderke modifikovale listove kako bi mogle uloviti svoj plijen, a čine to na aktivan ili pasivan način.

Kod aktivne klopke, listovi su tako preobraženi da svojim pokretanjem hvataju i onesposobljavaju plijen koji zatim razgrade pomoću probavnih sokova. Pasivna klopka se ne pomiče, već svojom strukturom lista koja nalikuje na vrč ili lijevak mami insekta u biljku, koji potom biva uhvaćen i probavljen.

Venerina muholovka se hrani s nekoliko manjih insekata mjesečno

Venerina muholovka (Dionaea muscipula) je jedna od najpopularnijih biljnih vrsta mesoždera. Svojim zubatim lišćem hvata organizme poput mrava, muha i sličnih manjih životinjica. Raste u močvarnim područjima, gdje zbog nedostatka visoke vegetacije i stalne prisutnosti vode ima jako puno direktnog sunčevog svjetla. Ona privlači pažnju zbog svog specifičnog lista koji se nakon podražaja zatvara munjevitom brzinom. Prezimljava mirujući, a u proljeće ponovno stvara listove koji narastu od 6 do 15 cm. Biljka cvjeta tek kada navrši 6 godina. Tokom ljeta, na ivičnom dijelu klopke boji se u crveno kako bi privukla pažnju insekata.

Kada on sleti na klopku, neće se odmah zatvoriti već je potrebno da organizmi hodajući podraže njezine osjetne dlačice. Tada se klopka brzo zatvori i ulovi ga. Tek nakon otprilike dva sata ona se opet otvara. 

Prilikom uzgoja hrani se s nekoliko manjih insekata mjesečno, a posuda u kojoj se biljka uzgaja treba biti vlažna i pored prozora kako bi imala dovoljno svjetlosti. Kako piše balconygardenweb, zalijeva se isključivo destiliranom vodom ili kišnicom. Biljku je najbolje posaditi u treset pomiješan s perlitom u odnosu 50:50 kako bi se povećala prohodnost zraka i vode. Tegla bi trebala biti dubine 15ak cm i širine najmanje 10 cm. Potrebno joj je bar pet mjeseci hladnijeg vremena kako bi preživjela pa je zimi treba staviti na hladno bez puno svjetla na temperaturi oko 2°C. U tom periodu joj se postupno smanjuje i unos vode.

Majmunske šolje "vrčevima" hvataju plijen

Biljke roda Nephentes se nazivaju i majmunske šolje. Poznate su i kao vrčaste tropske biljke, a njihovi "vrčevi" služe za hvatanje insekata. Na ivici cvijeta biljka izbacuje nektar koji primami plijen koji potom upadne unutra i više iz njega ne može izaći jer u vrču rastu dlačice prema dolje koje ga u tome sprječavaju. Osim toga, unutrašnjost je puna rastvora enzima u kojoj se insekt utopi. Ova biljka voli dosta sunčeve svjetlosti, a pogotovo tokom jutra.

Cjevolovke su jedne od najproždrljivijih biljaka mesožderki

Cjevolovke (Sarracenia sp.) su predivne i lake za uzgoj, a kažu da su jedne od najproždrljivijih biljaka mesožderki. Insekte privlače nektarom na samoj ivici klopke iznad koje se nalazi poklopac u obliku kišobrana koji sprječava nakupljanje vode unutar biljke, a životinjama služi kao staza za slijetanje. Cvjetovi su posebno lijepih boja, što je čini vrlo primamljivom i atraktivnom. Vrčevi odraslih cjevolovki mogu dostići i dužinu jednog metra. Imaju duboko korijenje pa se sade u duboke i široke posude. Treba paziti da je podložak posuda visok i uvijek pun vode.

Za sadnju se koristi mješavina treseta i perlita u odnosu 50:50, a treset mora imati pH između 3,5 i 4,5. Zalijeva se kišnicom ili destiliranom vodom. Potrebno ih je držati na južnoj strani. Cjevolovke prestaju s rastom krajem septembra što označava njihov početak zimskog mirovanja, a mogu se cijele godine držati vani jer niske temperature za nju nisu pogubne.

Rosike uspijevaju na temperaturama iznad 10°C

Rosike (Drosera sp.) za razliku od prethodnih biljaka love insekte pomoću ljepljivih kuglica na vrhu malih latica koja su obično crvene boje. Dovoljno je da životinjica dodirne rosiku i ljepljiva smjesa onemogućit će joj bilo kakav pokret, ticala na vrhu lista počet će se micati i list će se polako saviti preko insekta. Čak šta više, što je njegov otpor veći, biljka je tim prije stimulisana da krene s probavnim enzimima. Razgrađeni insekt potom se apsorbuje preko lista koji se nakon probavljanja vraća u normalan položaj. Kad kiša ispere uginuli organizam, list je spreman na novi ulov. Biljka takođe stare listove konstantno zamjenjuje novima. Zahtijeva temperature iznad 10°C, vlažno tlo i visoku vlagu zraka.