Zadnje aktivnosti

Posljednje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registrirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Bosanski vrt
  • 03.12.2022. 10:30

Autentični bosanski vrtovi - od đulbešećerke do fesića

Iako se isprva čini da se radi o sinonimima, između avlije i bašče postoji suštinska razlika koja se ogleda i u uzgajanim biljnim vrstama.

Foto: Općina Stari Grad
  • 166
  • 24
  • 1

Prožimanje raznih kultura, religija, tradicija i načina života ili ispreplitanje ideja različitih civilizacija ostavlja duboke tragove na sve aspekte ljudskog stvaralaštva, pa i na umjetnost oblikovanja vrtne arhitekture.

Poznato je da je Bosna i Hercegovina oduvijek bila smještena na razmeđi velikih kultura, na raskrsnici između istoka i zapada, pri čemu je i sama sublimirala različite uticaje u svim sferama života. Pored različitih grana umjetnosti, zanatstva, religije, kulinarstva i brojnih drugih kulturnih aspekata i oblikovanje vrtova ili vrtna arhitektura u BiH predstavlja odraz njene prošlosti.

Višestoljetna osmanska vladavina učvrstila je brojna istočnjačka obilježja i tradiciju u bosansku vrtnu arhitekturu, a posebno u cvjetne avlije i bašče urbanih sredina - mahala. Orijentalni ili stari dio Sarajeva prepoznatljiv je po avlijama i baščama koje su, kao dio kulture stanovanja i tradicije življenja sa prirodom, činile integralni dio ambijenta i nedjeljivi dio bosanske kuće i avlije.

Sarajevski vrtovi kroz historiju

Najstariji pomen sarajevskih vrtova pronalazimo u putopisima koje je zabilježio Mletački poslanik Katarino Zeno. On je 1550. godine prošao kroz Sarajevo, a grad je opisao kao "varoš punu vrtova i dobrih voćnjaka". Zeno je njihovu ljepotu poistovjećivao sa onima u Padovi. Putopisac Evlija Čelebija je u Sarajevu boravio polovinom 17. vijeka, a navodi da grad ima 26 hiljada bašči, lijepih kao rajski vrtovi. Također, on navodi da oko šehera teku bezbrojne vode, a sa svake strane je ukrašen šumama, baščama i cvjetnjacima.

Grad ima 26 hiljada bašči, lijepih kao rajski vrtovi, pisao je Čelebija (Foto: Općina Stari Grad)

Na austrougarskim mapama grada sa početka 1880-ih godina uočljiv je značajan udio zelenih površina u gradu, od toga najveći dio pod voćnjacima, a svaka kuća imala je avliju što je gradu davalo skladan urbanističko-pejzažni lik.

Specifična flora starih avlija i bašči sa veoma bogatim izborom oblika, boja, mirisa cvjetova i plodova djeluje kao samostalna likovna scena. To se može zaključiti i na osnovu brojnih toponima koji nose određenu vegetaciono-botaničku notu kao što su: Sumbul mahala, Babića bašča, Vinogradi, Borik, Podhrastovi, Lipe, Sedam šuma, Behar ulica i drugi.

Bosanska vrtna arhitektura je najsličnija orijentalnoj ili islamskoj vrtnoj umjetnosti po svojoj koncepciji i sadržaju. Orijentalnu pejzažnu arhitekturu karakteriše simbioza u njoj sadržanih elemenata. Objekti i vrtno zelenilo čine harmoničnu cjelinu koju dodatno podcrtavaju svjetlost, voda, boje i mirisi. Pored šadrvana ili paviljona i vodenih elemenata, bosanske avlije su od orijentalnih vrtova preuzele i visoke zidove kojima su opasane, a čija je uloga zaštita intimnosti porodičnog života.

Između avlije i bašče postoji suštinska razlika (Foto: Općina Stari Grad)

Početak stvarne urbanizacije u Bosni i Hercegovini desio se u osmanskom periodu, a bio je usmjeren prema formiranju naselja koja bi bila neovisna i samodostatna. Mahale su uglavnom nastajale u riječnim dolinama i uz glavne putne komunikacije, a organizovane su najčešće oko centara duhovnog života – džamija ili tekija.

Stambena arhitektura bazirana je na jednoporodičnim kućama, najčešće sa prizemljem i jednim spratom koje su od ulice bile odvojene visokim zidovima. Unutar zidova formirani su vrtovi ili bašče i avlije popločani kaldrmom od oblutka koju su praktično predstavljali ekstenziju stambenog prostora, naročito tokom ljetnih mjeseci.

Avlije i bašče

Iako se isprva čini da se radi o sinonimima, između avlije i bašče postoji suštinska razlika koja se ogleda i u uzgajanim biljnim vrstama.

"Karakteristika biljnog materijala koji je korišten u avlijama primarno se ogledala u njihovoj dekorativnosti, dok su biljke korištene u baštama bile i korisne. Prema tome, bašte su formirane u svrhu uzgoja korisnih biljaka, poput voćarskih i povrtlarskih kultura, ali i začinskog, ljekovitog i aromatskog bilja", pojašnjava Mirela Mujkić, magistrica floristike i pejsažnog oblikovanja

Zanimljivo je da su, kako navodi, neizostavni biljni elementi bašte iz tog perioda bili vinova loza (Vitis vinifera), jabuka (Malus domestica), trešnja (Prunus avium), mušmula (Mesphilus germanica), dunja (Cydonia oblonga), oskoruša (Sorbus domestica), šljiva džanarika (Prunus cerasifera), i one su samo neke od karakterističnih vrsta.

Avlije su, kao i prostorije u bosanskoj kući, najčešće bile podijeljene na "muški" i "ženski" dio. Muška avlija uglavnom je bila veća i praktične namjene, u njoj se trgovalo i radilo. U zavisnosti od posla ili zanata kojim se domaćin bavio sadržavala je žitnice, hambare, magaze, sjenike, štale za konje i kočije, prostor za pse i bunar. Ženska je avlija, međutim, bila posvećena porodičnom životu ukućana, namjenjena odmoru i razgovoru, bogato ukrašena cvjetnicama i drugim biljnim vrstama.

Slobodnom sadnjom, bez predviđene kompozicije, uzgajane brojne vrste (Foto: Ranka Vojnović)

Neovisno o tome, u avlijama autentičnih bosanskih kuća, slobodnom sadnjom, bez predviđene kompozicije, kako kaže naša sagovornica, uzgajani su: šeboj (Erysimum cheiri), menđušica (Fuchsia hybrida), karanfil (Dianthus caryophyllus), dževahir (Begonia semperflorens), prkos (Portulaca grandiflora), hadžibeg (Hydrangea macrophylla), đurđevak (Convallaria majalis), kadifica (Tagetes sp.) i dodaje kako "treba istaknuti i važnost grmolikih vrsta poput šimšira (Buxus sempervirens), jorgovana (Syringa vulgaris) i ruže đulbešećerke (Rosa damascena), koje su imale ulogu da istaknu ili uokvire elemente određenog prostora."

Nerijetko su se u avlijama, u prostorima između objekata, procjepima u kaldrmi ili uz česmu ili bunar nalazile i korisne biljke, kao što su ljekovite i začinske vrste, a čiji se doprinos ogledao u dekorativnosti, boji, ali i mirisu.

Vodeni element je, pored praktičnog značaja za potrebe pića, kuhanja i pranja, imao i estetski značaj. Česme su u to vrijeme, građene na prometnijim javnim mjestima, trgovima i ulicama, od kojih je najpoznatija vjerovatno Sebilj - česma na Baščaršiji. Dvorišta koja nisu imala česmu imala su bunar, a šadrvani i fontane su obično krasili džamijska dvorišta.

Od pejgamberčića do đulistana

Vrtovi predstavljaju vrijedno obilježje vremena u kome su nastajali. Neke biljne vrste iz tog perioda su zaboravljene, ali ih je teško identifikovati, a većina njih ima više različitih imena što, u svakom slučaju, otežava istraživanje u ovoj oblasti. Interesantni su i domaći nazivi za pojedine vrste cvijeća iz tog perioda, od kojih su možda najzanimljiviji pejgamberčić, ćabenska trava, fesić ili devetere gaće.

Pošto trgovina cvijećem nije bila poznata sve do 20. vijeka, sjemenje cvijeća i sadnice dekorativnog drveća i grmlja najčešće su donosili hadžije i trgovci, a potom razmjenjivali sa prijateljima i komšijama. Primjer takve biljne vrste je i damast ruža (Rosa damascena) koja je prenesena sa Bliskog istoka. U zemljama porijekla ova vrsta ruže se nazivala "gul" što u slobodnom prevodu znači cvijet. Kasnijom preinakom turske riječi za ružu "gül" nastao je turcizam u našem jeziku "đul", zbog čega se ružičnjak naziva đulistan.

Đulbešećerka  i danas zastupljena (Foto: Depositphotos/imagebrokermicrostock)

"Ruža đulbešećerka i danas ima zastupljenu upotrebnu vrijednost, pored one dekorativne. Prepoznatljiva je po raskošnim mirisnim cvjetovima, koji se koriste za spravljanje kozmetičkih pripravaka, ali i tradicionalnih sokova i slastica, po kojima je i dobila ime. Ova se grmolika vrsta polako zaboravlja, isčezava zajedno sa tradicionalnim avlijama, a nužno je da se održi na našem prostoru, te da se na taj način očuva i zaštiti kao dio naše kulturne baštine", zaključuje magistrica Mujkić.

Autentični vrtovi diljem BiH

U istraživanju koje je prezentovano na nedavno održanoj naučno-stručnoj konferenciji poljoprivrede i prehrambene industrije grupa autora navodi nekoliko primjera starih bosanskih kuća sa autentičnim avlijama i baščama. Primjeri uključuju nekoliko poznatih sarajevskih zdanja kao što su Svrzina kuća, koja danas djeluje kao depandans Muzeja Sarajeva, Saburina i Despića kuća te kuća Alije Đerzeleza.

Nekoliko kuća u Mostaru ima vrtove sa autentičnim bosanskim obilježjima, od kojih su istaknute Muslimbegovića, Biščevića kuća kao i Kajtazova kuća. U Jajcu Omerbegovićeva kuća, a u Gračanici kuća Mare Popović stavljene su pod zaštitu Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa. U travničkoj mahali Zenjak je smještena rodna kuća Ive Andrića koja ima pomenuti tip avlije, a danas je potpuno obnovljena i u njoj se nalazi depandans travničkog Zavičajnog muzeja.

Rodna kuća Ive Andrića u Travniku (Foto: Vedran Stapić)

Kuća Idriz bega Avdagića ili begova kuća u Foči također je pod zaštitom, ali je posljednja obnova provedena šezdesetih godina, dok se Šeranića kuća u Banjoj Luci nalazi u veoma lošem stanju, a ukoliko se ne stavi pod zaštitu i ne sanira, vjerovatno joj prijeti rušenje.

Pomenuto istraživanje, dvije knjige objavljene u toku posljednih nekoliko godina, kao i zaštita, sanacija i revitalizacija nabrojanih historijskih objekata predstavljaju značajne napore za očuvanje tradicionalnog bosanskog vrtnog stila. Vrtlari hobisti mogu doprinijeti čak i sadnjom nekih od pomenutih tradicionalnih vrsta, i time ih sačuvati od zaborava i izumiranja.


Tagovi

Autentični bosanski vrt Vrtna arhitektura Orijentalni vrtovi Đulbešećer ruža Avlije i bašče Stare bosanske kuće Svrzina kuća Mirela Mujkić Agriconference


Autor

Benjamin Crljenković

Više [+]

Student master studijskog programa Ratarstvo na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i stipendista Agrokluba. Pored studija uključen je u nekoliko društveno korisnih i istraživačkih projekata.