• Uzgoj gljiva
  • 22.06.2020. 09:45
  • Banjalučka regija, Republika Srpska, Krupa na Vrbasu

Vukovići decenije bavljenja gljivarstvom pretvorili u unosan biznis

Osim jabukovog sirćeta, koje je izuzetno traženo, u ponudi imaju marinirane vrganje, bukovače, redušu, smrčak, ali i namaz sa tartufama i tartufatu. Kapaciteti su im za sada jako ograničeni i nemaju namjeru previše da se šire jer njihovi proizvodi zavise od majke prirode i onoga što nađu u njoj.

Foto: Snježana Karić
  • 654
  • 364
  • 0

Miodrag Vuković i njegov otac Bogdan, iz Krupe na Vrbasu kod Banjaluke, među rijetkima su, ako ne i jedini u Bosni i Hercegovini, koji su odlučili da prerađuju samoniklo divlje voće i povrće, prevenstveno gljive i divlje jabuke.

Vukovići se gljivarstvom bave cijeli život, a na ovaj korak su se, kako kažu, odlučili kako bi omogućili svojim sugrađanima da uživaju u gljivama i onda kada im sezona prođe.

Marinirane gljive i jabukovo sirće

Osim jabukovog sirćeta, koje je izuzetno traženo, u ponudi imaju marinirane vrganje, bukovače, redušu, smrčak, ali i namaz sa tartufama i tartufat.

"Pojedine gljive su veoma popularne kod nas i ljudi ih često imaju priliku vidjeti i kupiti, poput vrganja, lisičarki, bukovača i slično, ali većina nije nikada jela gljive u ovom kiselkastom mariniranom obliku. Pored toga, za neke vrste mnogi nikada nisu čuli, poput reduše ili smrčka pa nas često pitaju šta je to. Mnogi su čuli za tartufe koje su poznate ne samo po svojim afrodizijačkim svojstvima, već i po tome što spadaju u najtraženije i najskupocjenije jestive gljive u svijetu. Međutim, malo ko zna da je smrčak isto tako jako kvalitetna i prilično skupa gljiva, koja je veoma tražena na svjetskom tržištu", priča Vuković za Agroklub.

Prepoznatljiv kvalitet i na svjetskom tržištu

Dodaje da se smrčak teže nalazi na širem području Banjalučke regije dok ih u drugim dijelovima zemlje ima mnogo više.

Iskusni gljivari, kaže Miodrag, ove gljive najčešče beru i prodaju u sirovom obliku, nakon čega se one izvoze u zemlje Zapadne Evrope.

"Mi smo jedini koji pokušavamo svoju proizvodnju da predstavimo u Bosni i Hercegovini, a ne da izvozimo u Evropu. Plasman na evropskom tržištu bi nam bio zagarantovan jer ljudi tamo mnogo više cijene pojedine vrste gljiva, poput tartufa ili smrčka nego ovdje gdje mnogi nikada nisu ni probali te gljive niti imaju priliku da ih kupuju. Međutim, nadam se da će se i to s vremeno promijeniti", priča ovaj gljivar.

Decenije gljivarstva

Gljivarstvom se bavi nekoliko decenija, tačnije, još od djetinjstva kada je zajedno sa ocem Bogdanom išao u šumu da ih bere, dio za potrebe njihovog domaćinstva, a ostatak za komšije, prijatelje i sve ostale koji su željeli da ih kupe.

"Prije nešto više od 20 godina počeli smo da prerađujemo gljive za kućne potrebe. Na to smo se odlučili jer smo imali viškove ubranih gljiva koje nismo mogli odmah da potrošimo niti smo imali kome da prodamo. Razmišljali smo šta da radimo kako bi sačuvali gljive da ih imamo i kada sezona prođe. Sinula nam je ideja da ih možemo marinirati te tako sačuvati. Tako je nastala ta priča o preradi", prisjeća se Miodrag.

Ističe da je ista priča i sa tartufima koje nisu mnogo zastupljeni na meniju ljudi na našem području pa su u želji da ih sačuvaju kako bi mogli uživati u njima i kada sezona berbe prođe. Tada su počeli da prave ukusne namaze i tartufate.

Svježe gljive ali i one prerađene, prodavali su sa kućnog praga, odnosno onda kada bi neko došao kod njih i pitao ih da mu prodaju.

Vijest o njihovim proizvodima se tako širila od usta do usta, sve dok nisu shvatili da su mnogi zainteresovani za njihove proizvode i da bi preradu mogli da prošire i za potrebe tržišta.

Ograničeni kapaciteti

Iz tog razloga su prošle godine registrovali malu porodičnu firmu pod nazivom "Vuk tartufi", a sa komercijalnom prodajom su krenuli prije mjesec dana.

Kapaciteti su im, kaže ovaj gljivar, za sada jako ograničeni i nemaju namjeru previše da se šire jer njihovi proizvodi zavise od majke prirode i onoga što nađu u njoj.

Pojedine vrste je teže naći, ali je ipak moguće

Miodrag napominje da branje gljiva nije nimalo jednostavan posao, te da postoji više pravila kojih se svako ko krene u njihovu berbu treba pridržavati.

"Nikada se ne smiju brati u industrijskim zonama ili pored putnih pravaca, kao ni na mjestima koja su onečišćena savremenim tempom žiota. Da bi gljive bile ispravne morate ih brati u čistoj prirodi. To znači da se morate zavući duboko u šumu i tamo ih brati. Takođe, mora se voditi računa i o tome kako se one beru kako se ne bi uništilo njihovo prirodno stanište", ističe naš sagovornik.

Ovaj vrsni poznavalac gljiva kaže da im se nikada do sad nije desilo da uberu pogrešnu gljivu jer strogo vode računa o tome šta i kako beru. Istovremeno, u svoj asortiman uvode i neke nove vrste

Ne smije se, kako kaže, tu mnogo eksperimentisati. Ako niste sto odsto sigurni u neku gljivu, onda je ne treba ni brati.

"Ako smo 99 odsto sigurni u ono što smo ubrali, a samo jedan procenat ne, nećemo ni dirati više. To je garancija uspjeha", pojašnjava ovaj gljivar.

Prijeti li nestanak gljiva?

Na njegovu priču nadovezuje se i otac koji gljive bere od 1968. godine. Prve je, kaže on, ubrao još kada je bio dječak i tada su bile jako cjenjene i skupe.

"Blizu moje kuće je bila jedna otkupna stanica za gljive i šumske proizvode pa sam kao dječak išao u gljivarstvo. Znalo se desiti da za dva dana uberem količinu i zaradim dvije očeve plate. To me je podstaklo da nastavim, a svoju ljubav sam kasnije prenosio i na djecu koja su išla sa mnom u poztragu", priča nam tata Bogdan.

Dodaje da je nekada bilo mnogo više gljiva u prirodi nego danas. Za to su, prema njegovim riječima, krivi, ne samo klimatske promjene, već i ljudi koji se nekontrolisano kreću po šumi i ne beru ih pravilno već ih kidaju, gaze, te bacaju okolo i tako uništavaju pojedine kolonije.

"Gljivu ko ne zna da ubere ne treba je ni brati. Mnogo smo devastirali šume. Sad trenutno ako uđemo dublje u šumu, gdje ljudska noga rijetko kad kroči tu se mogu naći njihova staništa, ali na mjestima gdje su one bile kada sam ja bio mlad, više ih skoro da i nema" , kaže Bogdan, dodajući da se plaši da bi sve ovo u skorijoj budućnosti moglo ograničiti prirodna staništa i dovesti do deficita ove biljne vrste.

Prema njegovim riječima i velika eksploatacija šumskih sortimenata uništava stanište gljiva. Podsjeća da se u svijetu smanjuju površine pod šumama pa samim tim i staništa, posebno tartufa.

U potragu za tartufima idu sa psima tragačima

Stariji Vuković kaže da ga je u traženje tartufa uvukao sin Miodrag, koji je prije nekih šest godina došao na ideju da prošire svoju ponudu i sa ovim skupocjenim ljepoticama. Iz tog razloga nabavili su i specijalno istrenirane pse koji tragaju za tartufima.

U Evropi postoji oko 160 vrsta tartufa (Foto: Facebook/Vuk Tartufi)

Miodrag nam kaže da na području evropskog kontinenta postoji oko 160 determinisanih vrsta tartufa.

"Kada govorimo o komercijalnim vrstama tartufa, tu imamo dvije vrste bijelog i pet do šest crnog tartufa. Sve te komercijalne vrste rastu na našem području zavisno od sezone, godišnjeg doba i slično. Vrste tartufa se smjenjuju sa smjenom godišnjih doba i samim tim im je cijena različita. Mi pokušavamo da se cjenovno prilagodimo našem tržištu pa su svježi tartufi kod nas za jednu trećinu jeftiniji od onih na evropskom tržištu. To znači, ako je, na primjer, cijena jednog grama određene vrste 90 centi, mi je u BiH prodajemo za 30 centi po gramu", pojašnjava Miodrag.

Dodaje da mnogi u gljivarstvu vide brzu zaradu, ali se veoma varaju u tome. Ističe da nije lako hodati po šumi i tražiti gljive, već je za to potrebno strpljenje, dobra kondicija, oštro oko i ljubav prema onome što radiš.


Fotoprilog


Tagovi

Uzgoj gljiva Miodrag Vuković Bogdan Vuković Prerada gljiva Traženje gljiva Uzgoj tartufa Prerada tartufa


Autorica

Snježana Karić

Snježana je diplomirana novinarka, komunikologinja sa dvadesetogodišnjim radnim iskustvom u medijima u BiH. Aktivna je članica Udruženja BH novinari i velika zaljubljenica u prirodu i ljekovito bilje. Uživa da fotografiše svijet oko sebe, putuje i isprobava dobra vina.