U njegovoj riznici izdvajaju se i drvena kola, čak ni u točkovima nema ni komad željeza!
Na imanju Marinka Mikerevića u Donjoj Lupljanici kod Dervente sačuvano je pravo "nacionalno blago". Više stotina predmeta, među kojima je značajan broj radnih mašina u polju, podsjećaju na prošla vremena.
Još kao dječak, kada je radio sa nekim mašinama, Marinko je zavolio sve ovo, a s godinama kako je dolazio do novca krenuo je da pravi svoj mali muzej. I malo po malo, napravio je mali raj za one koje vole duh starih vremena.
Plug sa drvenom daskom, koji je služio za oranje u močvarnim predjelima, najstariji je u njegovoj kolekciji, datira još iz 1940. godine. Duga daska koju je imao mogla je složiti dugu brazdu.
"Tog se sjećam jer sam kao dijete gledao, bila tada novina kada se pojavio. Ja sam ga kupio u Derventi, ali su ga dovezi iz Mostara originalno. Gdje god sam šta čuo, tu sam otišao. I to je, eto, za mene interesantno, jer sam kao dijete radio s takvim. Kad vidim taj plug, sjetim se majke, sjetim se volova, jer nam je to bila zanimacija, mi nismo imali igračke, to je bila igračka", priča Marinko.
U njegovoj riznici izdvajaju se i drvena kola, koja su porijeklo Save Đukića-Marina iz 1965. godine, a na poklon ih je dobio od Marinka Đukića.
"To su kola bez trunke željeza. Sve je od drveta. Ni u točkovima nema ni komad željeza. Poslije ovih kola krenulo je naprednije, šinska, cijevi išle i drugo, da bi se na kraju došlo do platoa", kaže ovaj sakupljač starina.
Na imanju ima i dreš i dva arana, koji jedan datira iz 1920. godine, a prošle godine je ovdje okupio komšije i rodbinu i baš kao nekada, pšenicu vezanu u snopove, vršili su zalaganjem u dreš star više decenija. "U selu Pojezna došao sam do tog dreša, dok sam motor aran nabavio u Osovici, kod Srpca. Vrlo teško je bilo doći do njega. Da bi to kompletirao trebao mi je i remen, a do njega sam došao u Stanarima. I tako, iz svih krajeva po nešto", govori Marinko.
Dok su stari predmeti za većinu otpad, ovaj domaćin u njima vidi pravo blago, a upravo takav slučaj desio se dok je radio u Švajcarskoj. I baš nakon jednog poziva, došao je do onog čemu je najviše težio, to su rešeto i trijen za vršidbu pšenice.
"Ja sam imao svoju firmu tamo i čovjek me zove, kaže imam nešto da li bi došao. Ja jedva čekam kontam posao, dobar dan - dobar dan, kaže 'gospodine imam ove dvije stvari', još je bilo nekih kao ovaj fenjer i to kaže 'da li bi to odvezao na smeće', a ja kažem bih. Ja jedva čekam, kaže 'de molim vas odvezite, ali nije hitno može sutra', ne, ne ne ja kažem odmah ću ja to", prisjeća se neobičnog zahtjeva.
Od porodice Radić na poklon je dobio rešeto za rijediti pšenicu iz 1920. godine, a na ranču ima i ambar za žito, koji je star devet decenija.
Priča Marinko da uživa u ovome, ali što je najbitnije, da ga u tome podržavaju djeca, žena, pa čak i unučad. Kaže, da nema tih novaca za koje bi prodao neki od svojih eksponata.
"I dan danas, spreman sam da uzmem nešto, ako nemam, a volio bih da imam. Ako neko ima, može se slobodno javiti. Odmah ću uzeti", poručuje ovaj kolekcionar, na čijem ranču većina eksponata je i danas u funkciji.
Fotoprilog
Tagovi
Autor
