Kako se riješiti puževa? Probajte permakulturni pristup

"Ja sam lijena vrtlarica, ne želim stalno strepiti nad svojim vrtom i sve kontrolirati. Priroda je isto takva“, često bi na kursu permakulturnog dizajniranja spominjala voditeljica Gordana Dragičević i to je jedan od pristupa kojeg bi se polaznici sjetili pri izradi budućeg dizajna. Permakultura je, objašnjava, dizajn održivih sistema kojih je dio čovjek, i ona se u svom pristupu prilagođava i korisniku i terenu na kojemu se radi.

"Dizajner mora misliti koji mu je budžet, koje su stvarne potrebe, kakvi su uvjeti, a sami dizajn na kraju treba poštovati tri permakulturna principa - brigu o tlu, brigu o ljudima i pravednoj raspodjeli. Možemo imati projekt koji će značajno povećati bioraznolikost, ali pritom iskorištavati ljude, to nije permakulturni pristup“, ističe Gordana, dodajući kako je tokom godina vidjela mnoge projekte koji su započeli s velikim entuzijazmom i dobrim idejama, ali nisu zaživjeli jer bi nedostajalo ljudi koji bi se time kontinuirano bavili.

Permakulturni pristup puževima

Permakulturom se, naime, može baviti i bez kursa i radionica, važno je stvarati prinos, odnosno napraviti promjenu koja donosi nešto pozitivno, a da pritom ne ugrožava ni okoliš niti ljude.

Najbolje je to objasniti, reći će, primjerom puževa koji su svim vrtlarima bolna tema i vječna borba, iako svaka godina donosi nešto drugo. 

"Nedavno sam gledala intervju s jednim mladim engleskim regenerativnim poljoprivrednikom, Joshuom Sparksom, koji je borbi protiv puževa pristupio tako da je povećao bioraznolikost na svom imanju i privukao trčke, ježeve i druge korisne životinje koje se hrane njima i jajima puževa. Za nekoliko godina puževi više nisu bili problem“, spominje jedan od inspirativnih primjera.

Ne postoji potpuna samodostatnost

Ekipa entuzijasta, udruženih u Permakulturu Dalmacija, već neko vrijeme održava brojne korisne radionice, od dizajna do uzgoja paradajza, navodnjavanja, ali i popravljaonice, na kojima sudionici uče popraviti svašta, od pokvarenih kućanskih aparata, do odjeće ili bicikla.

Prošlo je vrijeme kad su ljudi mislili da je permakultura bijeg u nedirnutu prirodu i udaljavanje od zajednice, kaže Gordana i naglašava: "Ne postoji potpuna samodostatnost, održivost je moguća samo unutar zajednice, kao i u prirodi. Što smo raznolikiji, to smo otporniji, ako nas ima više različitih, veća  je šansa da ćemo kao zajednica opstati. Neko će nešto popraviti, neko nešto uzgojiti, neko pripaziti“.